"(Časopis « Arts Martiaux » Borilačke vještine, Broj 98) Za Bujinkan Seishin Dojo Pakrac, s francuskog preveo Seito Arnaud Appriou Ninjutsu, podučavanje unutrašnjosti / unutarnje podučavanje „Koliko putova, toliko hodočasnika...“ Vještina je kako postati nevidljiv ili postati „ono što je skriveno“, a to se treba razumjeti u najdubljem smislu. To je aktivnost koja angažira dušu, jer se radi o postupanju zaboravljanja sebe i brisanju svog ega. Arts Martiaux: Studirali ste elektroniku, to jest materijalno ste se osigurali, međutim prije tri godine odlučili ste studirati japanski jezik u Nacionalnom institutu za orijentalne jezike i civilizaciju u Parizu. Isto tako, japanski govorite i pišete tečno. Kacem Zoughari: Napravio sam taj izbor jer mi znanje japanskog jezika, povijesti i smisla u Japanu, omogućavaju ukidanje barijere putem jezika i također se sada mogu izražavati, a ono što sam do tada imao na srcu mogu reći raznim majstorima koje sam susreo, a posebno Hatsumi senseiu. Za prijenos tradicije kao sto je ninjutsu, kao i za svaku vještinu, oralni je prijenos (kuden) veoma važan, a taj prijenos je djelomičan ako nedostaje komunikacija, dobro znanje japanske povijesti i razmišljanja, bez obzira da li se dugo živi u Japanu. Također, privilegija koja se cijeni je i pristup originalnim tekstovima, raznim rukopisima, denshoima, makimonima i drugim referentnim dokumentima, bez korištenja uzastopnog prijevoda iz japanskog na engleski, pa na francuski jezik. U brojnim prijevodima se puno smisla izgubi kao i okus originalnog teksta. Rekao bih također da imam sreću što sam tijekom boravka u Japanu živio blizu Hatsumi senseia. On zna što želim, da ne tražim ni čin niti osobnu promociju, niti titulu i još manje komplimente, nego samo znanje i učenje primjene, te istraživanje kako bi bolje razumio ninjutsu vještinu. Zato je u toj situaciji obavezno govoriti japanski jezik a istovremeno se duboko u praksi prepustiti ninjutsuu tako da ne koristim prevodioca čiji prijevodi mogu biti sumnjivi ili podložni raznim faktorima vezanim uz prijevod. A.M.: Taj je korak/postupak relativno rijedak u naše doba. K.Z.: Stvarno se ne bih složio. Brojni ljudi su živjeli dugi niz godina u Japanu, naučili jezik, neki su se vjenčali s Japankom, drugi su se smjestili i žive još dan danas vježbajući sa svojim majstorom, i to bez obzira na disciplinu/granu. Zato, na neki način, svakome je početak isti, a to je ići do izvora i učiti, upiti izvor. Tamo oni susreću teškoće vezane uz život u Japanu, kulturu i međuljudske odnose. Neki prestanu vježbati, drugi nastanu ali povremeno, ili su pak brzo uvučeni u nemire društvenog života Japana. Prvotna motivacija i vjera prvog trenutka se promijene. Puno ljudi govori japanski jezik, mogu se snaći, ali oni koji znaju pročitati više kanjia nego broj službenih kanjia, dešifrirati stari rukopis ili upoznati običaje i kulturu Japana, takvih je ljudi veoma malo. Velika je razlika kad postoji kontinuitet produbljenog vježbanja ninjutsua, studija jezika i svih aspekata
povijesti, sociologije, kulture i smisla Japana uz studije povijesti ninjutsua i borilačkih vještina uopće. Zato možemo reći da taj postupak nije rijedak, nego su rijetki oni koji ustraju i nastave obje prakse – vještine i kulture samoga sebe. A.M.: Zašto ste izabrali Hatsumi senseia umjesto nekog drugog majstora? K.Z.: Ovo pitanje je jako dobro. Prvo, kad jedan učenik izabere jednog majstora, to ne znaći da postoji reciprocitet sa strane majstora. što se meni tiče, posjećujem podučavanja Hatsumi senseia, ali se ne predstavljam kao njegov ili jedan od njegovih učenika. Imajući u vidu studije i istraživanja koja sam radio o raznim borilačkim vještinama a posebno o ninjutsuu, mogu reći da kad netko želi postati učenik jednog majstora kao sto je Hatsumi sensei, potrebno je da on izabere vas za svog nasljednika. Zato, nisam učenik Hatsumi senseia, no pokušavam ostati pošten i iskren, jer ne želim prisvojiti naslov usuprot realnosti. S druge strane, moj je izbor vježbati ili učiti na njegovim treninzima, potaknut činjenicom da je on jedan i jedini nasljednik tradicije ninjutsua prenesene od Takamatsu Toshitsugu senseia, i to po instruktorima, majstorima, sokeima koje sam sreo te po pomnim istraživanjima koja sam do sada radio. Kao zaključak, ja sam samo jedan stranac koji ide učiti na njegove treninge. A.M.: Vaše ponašanje drastično se razlikuje od predrasuda koje postoje o ninjutsuu. Vrlo jaka popularizacija ove vještine stvarala je u 80-ima modu koja se je posebno obraćala djeci. K.Z.: Ima puno nerazumijevanja i dezinformacija oko ninjutsua, na zapadu a isto tako u Japanu. Iskreno, o ninjutsuu Japanci ne znaju ništa, čak niti najpoznatiji veliki majstori drugih borilačkih vještina. Uglavnom, oni razvijaju jednu cjelinu stereotipnih klišea koji uglavnom dolaze iz kazališnih i književnih izvora. Japan je preživio dva vala popularizacije ninjutsua, ili takozvani „Ninja-bum“ u 50/60-tima te 70-ih. U tome je aktivno sudjelovao Hatsumi sensei jer je on bio često pozivan na japansku televiziju. Novinarima i na raznim predavanjima, predstavljao je autentičnu tradiciju ninjutsua za koju je mjerodavan. Zapad je doživio taj fenomen preko SAD-a, pa su zato nastali brojni filmovi i knjige pod tim utjecajem. Međutim, nije bila greška samo od strane tiska i medija. Mnogi su učenici žedni priznanja, tražeći moć i novi trend, sudjelovali u toj konfuziji i dezinformaciji oko ninjutsua. To je tako i danas. Ali kao što je jedan svetac rekao: „ Koliko putova, toliko hodočasnika!“ Zato je svatko slobodan tražiti i naći ono sto misli da je put ili puteljak... Međutim, postoji opasnost da zadovoljstvo sa samim sobom bude tek prividno. A.M.: Usprkos velike medijske popularnosti u tijeku 80-ih, meni se čini da se malo zna o Hatsumi senseiu, npr. o njegovom iskustvu u ninjutsuu. K.Z.: Istina je da se on sam malo izražava o tome za tisak i u svojim knjigama. Mala je količina javne informacije bila prepisana iz jednog u drugi članak, pa iz jedne do druge knjige. Hatsumi sensei pažljivo daje informacije o tome u tisku, kap po kap. Kao i mnogi drugi ljudi, ja sam sačuvao kopije nekoliko članaka o njemu izdavanih u Japanu. Dodatno, imam privilegiju da ga „poznajem“ (u biti ono sto on hoće da se zna, i na svoj
način) a družim se dovoljno s njim i s njemu najbližim osobama, što mi daje priliku skupiti dodatne informacije nimalo nevažne za razumijevanje ovog neshvatljivog čovjeka. A.M.: Možete li, za naše čitatelje, opisati njegov put. K.Z.: Hatsumi Masaaki je zaljubljen u sve vrste borilačkih vještina, u sve ono što je vezano uz borilačke vještine. Nije čovjek od budoa, niti budoka, niti majstor u borilačkim vještinama, ne. On je jedan ninja u najdubljem smislu, ne vježba, ne proučava, on je i vježbanje, i proučavanje i vještina, i sjena i svjetlost ninjutsua. Njegova ljubav prema borilačkim vještinama je rano počela, 1932; kada je počeo vježbati judo u osnovnoj školi. U djetinjstvu se, kao i mnogo djece, igrao sa bokutom, ali čini se da mu je to bilo više nego igra imitacije bushia. Paralelno s judom vježbao je karate i juken jutsu (vještina korištenja bajonete). Kao što i sam kaže: „To je doba prije (Drugog svjetskog) rata bilo povoljno i dobro odgovaralo za studiranje i vježbanje borilačkih vještina.“ A.M.: To je bilo doba kada je japanska vojno orijentirana vlada poticala vježbanje borilačkih vještina jer je to bilo sredstvo za kovanje nacionalističkog duha naroda. K.Z.: Istina je. Ali, povijesno gledajući, to nije ništa novo u Japanu. Već na početku doba Meijia, stvorene su velike organizacije kao sto su Daini pon butokukai. Tada je proučavanje borilačkih vještina generalizirano, te su bile prisutne u svim školama. Upravo zbog toga, obrazovanje putem borilačkih vještina je već bilo jako prisutno. Atmosfera nesigurnosti, zbog potrebne kontrole morskih putova što je bilo od neprocijenjive važnosti za sigurnu nabavku Japana, tjerala je dio kaste na vlastima da stvore neki nacionalizam, a borilačke su vještine bile jedan od takovih pokretača. Zato je prije i u tijeku drugog svjetskog rata, Hatsumi intenzivno prakticirao takozvani shin budo (kendo, judo, aikido, karate do, juden-jutsu, aido, itd.). Na kraju rata je učio engleski boks, kineske borilačke vještine, a istovremeno je marljivo vježbao Kodokan judo. Usprkos činjenici da su mu ove borilačke aktivnosti uzimale puno vremena zato što je išao u razne dojoe, studirao je književnost i glumu, te medicinu na fakultetu u Tokiju. Uspješan rezultat te aktivnosti u borilačkim vještinama konkretizirao je sa 5. dan judoa i 8. dan karatea. Diplomiravši medicinu, otvorio je kliniku za osteopatiju i moksabuciju/vrsta kauterizacije u svom rodnom gradu Nodi, u oblasti Chiba. Kako je došao do ninjutsua? Mislim da bi bilo bolje reći da je ninjutsu došao do njega, a ne obrnuto. Sve ono što je poduzeo Hatsumi sensei za studiranje i vježbanje borilačkih vještina jest, nesvjesno stvorilo jedan temelj koji ga je usmjeravao prema ninjutsuu i naravno prema njegovom jedinom majstoru, Takamatsu senseiju. Međutim, prije poziva umjetnosti i susreta s majstorom, on je doživio iskustva koja su razvila sumnje o efikasnosti modernih budoa koje je prije prakticirao na najvišem nivou. Evo kako je on ispričao svoje iskustvo: „U 50-ima sam podučavao, kao instruktor, judo američkim GIima. S puno radosti sam bacao ove ljudine klesane u najtvrđem kamenu, i to do dana kada je jedan od njih protiv mene napravio kontru koristeći jednu kontra tehniku sličnu onikudakiju. Ovaj se vojnik protivio realnosti borbe u toku rata i bez sumnje se nekoliko puta izvukao iz opasnih situacija. Od tada se u meni potvrdila duboka sumnja u praksu modernih budoa, te u njihov legitimitet kao borilačke vještine. Pitao sam se postoji li savršena i ultimativna vještina, za koju veličina i fizička snaga ne bi bile jedini faktor
efikasnosti. Istovremeno sam počeo sam istraživanje i praksu o kobojutsuu, t.j. starim borilačkim vještinama. Kupio sam razne stare rukopise, denshoe, makimonoe o starim tradicionalnim školama bujutsua. Upoznao sam jednog instruktora koji je živio od prakse, njegovo je ime bilo Ueno Takashi. Bio je majstor starog kobudoa. Trošio sam mjesečno do 2000 USD da ga pozovem i da s njim učim. „Prodao" mi je veliki broj denshoa, makimonoa, borilačke tehnike koje sam brzo naučio. Na taj način sam učio škole kao što je i Asayama ichiden ryu taijutsu. Međutim, moram priznati da trgovačko ponašanje gospodina Uenoa nije pristajalo uz sliku bujutsua, i budoa koju sam inače zamišljao. Ja sam upoznao puno majstora, kao npr. Nawa Yumio, s kojim sam učio koto, tj. prepoznavanje antičkog oružja, oklopa, doba kada su bili kovani ili rađeni, itd. Nawa Yumio sensei je prakticirao bujutsu i bio je soke dvije škole – Masaki-ryu manrikikusari jutsu i Edo machikatta ryu. Bio je poznat kao pisac i povjesničar borilačkih vještina i ninjutsua. Naši odnosi su i dan danas jednako dobri.Jednoga dana sam čuo da neki stari majstor živi u gradu Kashihara, blizu Nare. Bio je nosilac naslova devet starih borilačkih tradicija, a njegova efikasnost je bila izuzetno opasna. Mali broj osoba je znao za nivo ovog majstora, a još manje da je bio jedan od posljednjih ninja. Zvao se Takamatsu Toshitsugu.Kad sam ga upoznao, imao sam 27, a on gotovo 70 godina. Bio sam duboko destabiliziran onime što je isijavalo iz njega. I dan danas taj osjećaj živi u meni. Bio sam apsorbiran, nepokretan, skroz urušen pred njegovim ponašanjem koje nije izgledalo niti reflektiralo neku praksu, bilo je stvarno strašno. Prije toga sam sreo puno poznatih majstora, ali nijedan nije kao Takamatsu sensei ulijevao u meni taj strah kao i poštivanje. Mene je izbrisao i pobijedio i bez borbe. Uplašio me bez tehnike. Poslije izmjene mišljenja, predložio mi je nekoliko načina borbe; iako je moje iskustvo bilo veliko u suvremenim budoima, igrao se sa mnom kao što bi to radio s djetetom. Za svaku tehniku koju je vježbao nad mnom, osjetio sam u cijelom tijelu bljeskavu bol kako mi prolazi kroz kosti, kao da me „ubija". Međutim nije bilo nikakve opipljive snage u njegovim kretnjama. Tu vještinu sam tražio! Pitao sam Takamatsua da me uzme kao učenika, stavljajući odmah po strani sve moje diplome i stupnjeve koji sam do tada dobio. Bila je 32. era showa. U toj dobi Takamatsu nije više primao učenike. Najveći broj njegovih učenika je već preminuo, izuzev Fumio Akimoto senseia, ali je i on bio već vrlo star. On je pokazao nešto malo od koppo jutsua škole Gikan ryu, poznatom judo majstoru Kyoro Mifuneu. Nekoliko osoba su održavale prepisku sa Takamatsuom, a da ga nikada nisu vidjele niti su primljene kao njegovi učenici. Usprkos posjedovanju diplome s potpisom Takamatsu senseia, nema denshoa, nema dokaza niti slika koje reflektiraju neki duboki odnos između majstora i učenika. Što se mene tiče, a ne znam razlog, on je mene primio kao jednog jedinog učenika i meni je prenosio čitavo svoje znanje do svoje smrti u travnju 1972. godine. Iako su neki od njega dobili diplome i druge rukopise (često nezavršene), odlučio je meni prenijeti čitavo svoje znanje zato što me je izabrao za svog nasljednika. Dakle tijekom 15 godina, svaki sam vikend išao k njemu, 600 km daleko od kuće jer sam živio u Nodi u oblasti Chiba u regiji Kantoa, a Takamatsu je živio u regiji Kansai (NaraKyoto-Osaka). Vratio bih se u nedjelju navečer, na vrijeme za otvaranje moje klinike ponedjeljkom ujutro. Udaljenost nije ništa predstavljala jer sam konačno bio sretan, našao sam krajnju vještinu koju sam tražio."
AM: Ninjutsu, vještina kojom se postaje nevidljiv. Na temelju ove definicije stvorila se slika ninje s kukuljicom, crno obučen, koji se kreće u noći, obućenog za ubojstva u tami... KZ: Radi se o karikaturnim odvraćanjima ove vještine koju nalazimo između ostalog i u većini književnosti Genroku ere (1780), kada su prve slike koje predstavljaju ninje bile rađene na bazi vojnih kronika (gunki mono). Biti nevidljiv, to jest biti odsutan i bez namjere. To je ono što Takamatsu piše u svojim rukopisima. To je nevidljivost ninji. Ne može ga se uhvatiti niti vidjeti jer je njegov oblik u biti oblik bez opipljivog oblika i namjere. Ova definicija može iznenaditi one osobe koje su sigurne da poznaju sliku ninje, tj. ubojice u mraku. Definicija je suptilnija iako je gledajući izvana, ta slika o ninjama, nastala iz filmova i romana. AM: Možete li ovo precizirati? KZ: Koncept „biti nevidljiv“ zahtjeva razumijevanje u dubokom smislu, ne na površinski način jer dira biće samo sebe u svom svakodnevnom životu i u svojoj najintimnijoj praksi. Čovjek se kroz vježbanje ninjutsua treba transcendirati tako da svaki pokret, svaki prijenos težine tijela, svako disanje postanu neprimjetljivi za protivnika. Ne treba se sakriti, nego postati „ono što je skriveno“. U ninjutsuu osnovne tehnike imaju same u sebi ključ nevidljivosti jer zahtijevaju od praktikanta da se transcendira. Činjenica je da su svi ti osnovni oblici i tehnike sami brisani i bez namjere jer je cilj da protivnik ne može ocijeniti naš nivo. O podučavanju Takamatsu senseia, Hatsumi Masaaki kaže: „Bez obzira što se događa, ako želite postići jedan visoki nivo, morate početi skrivati svoj oblik, ne smijete pokazati svoju tehniku. Dok god je sve nevidljivo, i vi ćete ostati živi. Biti nevidljiv, jest biti pravi ninja. Mnoge budoke i majstori borilačkih vještina pokušali su izgledati jaki i pokazati snagu s tjelesnim demonstracijama i razmetljivim izlaganjima moći. Otvrdnula koža na kostima kod nekih, arogantno ponašanje kod drugih, dokaz su toga do dan danas. U prošlosti, a brojne kronike svjedoče o tome, pravi praktikanti borilačkih vještina i najbolji majstori, nikad se nisu ponašali tako da drugi saznaju da su majstori neke borilačke tehnike. Jednostavno, kad drugi shvate da vježbate borilačke vještine svi će vas se čuvati (kloniti) i bit ćete prvi cilj protivnika. U ratu biste bili prvi ubijeni. Iz toga slijedi da što je majstor bio bolji, to mu je teže uspijevalo ostati „nevidljiv“. Ali, kad bi uspjeli ostati „nevidljivi“, onda bi se mogli ponašati još efikasnije. Oblici se stalno mijenjaju zbog vremena, ljudi, mjesta i običaja. Najbitnije je zapamtiti da se može poštivati tradicija borbe bez da ju razumijemo do kraja. Mi moramo svladati onaj životinjski instinkt koji riječi ne mogu objasniti niti prenijeti. Vrlo je teško pronaći majstora koji podučava na ovaj način. Ja sam imao puno sreće naći Takamatsu senseia koji je znao koliko je ovo važno za praksu borilačkih vještina. On mi je prenio bit ninjutsua i budoa, povezujući pametno i adekvatno, riječi, slike i tehnike borbe." AM: Ali razviti svoju vještinu i postati „nevidljiv“ za druge, znači da treba razviti svoj kapacitet kako „osjetiti“ opasnost, prozreti drugog a ne biti prozret od protivnika. KZ: Da. Sve tehnike ninjutsua su stvorene za kulturu podsvijesti na prirodni način, tako da pokret bude spontan i adekvatno odgovara svakoj promjeni. Zato treba vježbati kako shvatiti ono najdublje u nama. Radi se o buđenju najdubljih osjetila preko kulture tijela i
duha. Kada se radi o razvoju ovog osjećaja, Hatsumi Matsaaki kaže: "Ako morate misliti, nećete se moći braniti. Vama treba instinkt divljih životinja, onih koje se pokreću instinktivno u trenutku kad osjećaju neku opasnosti. Takamatsu sensei je opisao ovu aktivnost kao buđenje prirodnih kapaciteta tijela i duha, te percepcije tijela u svojoj cjelini. U knjigama ćete naći puno izuzetnih objašnjenja koja uključuju riječi kao što su „nevidljiva tehnika“ ili „tajni, skriveni pokret...“. Ali nećete ih uspjeti savladati i realizirati bez ove percepcije ako nije došla iz tijela u svojoj cjelini. Zato, ako samo pročitate knjige, gledate slike i analizirate sve tehnike koristeći ovaj princip, nećete nikada razumjeti budo. Loše je to da su mnogi ljudi koji sebe smatraju majstorima borilačkih vještina to potpuno zaboravili. Zbog toga, uspjeh nije vezan za broj waza (tehnika) koje ti majstori poznaju. Mnogo knjiga i rukopisa, denshoa, makimonoa, bili su u raznim vremenima Japanske povijesti napisani na takav način da ukoliko budu ukradeni, nitko ih ne bi uspio razumjeti ili odgonetnuti njihov sadržaj. Iako neki posjeduju te rukopise, nikada neće moći savladati budo. Trenutno, u vrijeme mira, lako je ostati živ. Ali u prošlosti, izgubiti život bilo je nešto sasvim obično. Budo nisu samo tehnike borbe. Morate braniti svoj život, svakodnevno. Takamatsu sensei je meni pokušao ovo prenijeti u svakom od mojih posjeta. Kada god bi ga posjetio, njegova supruga bi mi poslužila čaj koji je svaki put bio drukčije vrste. Jedan me je dan Takamatsu sensei upitao: „Koji si sada čaj popio?“ Nisam znao odgovoriti. Zato me je ukorio i rekao: „Što bi uradio da je bio otrov unutra?“ Drugi put kada sam bio kod njega, u jutro me je pitao koliko puta je došao blizu mene tijekom noći. Ukoliko to ne bih znao, mogao bih biti ubijen. U biti, trening je bio svakog trenutka i sve je uvijek bilo ekstremno. Jedan mi je dan zadao da meditiram sam u jednoj od soba u kući. Poslije nekog vremena, osjetio sam nešto iza mene. Kretao sam se brzo. Onda sam čuo nešto britko, mislio sam da je mač, ali nisam bio u panici. Malo kasnije sam opet osjetio nešto iza mene, pa sam uradio kolut unaprijed. Takamatsu sensei mi je rekao da otvorim oči. Stajao je tu, smijao se s pravim mačem u rukama. Onda mi je rekao: „Tvoj instinkt je sve bolji i bolji!“ Iako se je moglo desiti da ne izbjegnem mač, postigao sam čulo koje mi je omogućilo osjetiti osobu koja dolazi. U tijeku tih treninga, dobio sam certifik..."
|
You need to upgrade your Flash Player , or try to enable javascript in order see this document properly.
|
|
Comments
