"JEDNOMINUTNA BESMISLICA Anthony De Mello S.J.
„Ovaj čovjek priča besmislice“, rekao je posjetilac nakon što je čuo Majstora kako govori. Učenik reče: „I ti bi pričao besmislice kad bi pokušavao da iskažeš neiskazivo.“
Kada je posjetilac ovo provjerio kod samog Majstora, dobio je ovaj odgovor: „Niko nije izuzet od pričanja besmislica. Velika je nesreća ako ih se priča svečano i dostojanstveno.“
Majstor u ovim pričama nije jedna osoba. On je hinduistički Guru, zen Roši, taoistički Mudrac, jevrejski Rabin, hrišćanski Monah, sufijski Mistik. On je i Lao Ce i Sokrat, Buda i Isus, Zaratustra i Muhamed. Njegovo učenje se može naći u sedmom stoljeću prije Hrista i u dvadesetom stoljeću naše ere. Njegova mudrost podjednako pripada i istoku i zapadu. Jesu li njegove istorijske anegdote stvarno bitne? Istorija je, na kraju krajeva, zapis pojava, a ne Stvarnosti; doktrina, a ne Tišine. Trebaće vam po minuta da pročitate svaku od anegdota koje slijede. Vjerovatno će vam Majstorov riječnik biti zbunjujući, nervirajući pa čak i besmislen. Ovo, avaj, nije laka knjiga! Nije napisana da pouči, već da Probudi. Skrivena na njenim stranicama (ne u štampanim riječima, pa ni u pričama, već u njenom duhu, njenom raspoloženju, njenoj atmosferi) je Mudrost koja se ne može prenijeti ljudskim govorom. Dok budete čitali štampane stranice i borili se sa Majstorovim kriptičnim jezikom moguće je da ćete ne sumnjajući nabasati na Tihu Nauku koja vreba u ovoj knjizi, i biti Probuđeni – i preobraženi. Ovo je ono što Mudrost znači: Biti promijenjen bez i najmanjeg napora s vaše strane, biti preobražen, vjerovali ili ne, prostim buđenjem za stvarnost koja nije u riječima, koja leži izvan domašaja riječi. Ako vam se posreći da budete ovako Probuđeni, znaćete zašto je najfiniji jezik onaj koji se ne govori, zašto je najfinije djelo ono koje se ne radi i zašto je najfinija promjena ona koja nije namjeravana. Pažnja: Uzimajte ove priče u malim dozama – jednu do dvije. Predoziranje će umanjiti njihovu snagu.
Učenik reče novopridošlom u manastir: “Moram te upozoriti da nećeš razumjeti ni riječ od onoga što Majstor kaže ako ne budeš imao ispravan pristup.” “Koji je ispravan pristup?” “Budi kao učenik koji želi da nauči strani jezik. Riječi koje on govori zvuče poznato, ali neka te to ne zavara; one imaju potpuno strano značenje.”
Majstor je znao biti vrlo kritičan kad je smatrao za potrebno. Ali na opšte čudo, niko nikad nije bio ogorčen zbog njegovih ukora. Kad su ga jednom upitali o tome, on reče: “Zavisi kako se to radi. Ljudi su cvijeće: otvoreni i prijemčivi za rosu koja lagano pada, a zatvoreni za silovitu kišu.”
“Dobar način za otkrivanje vlastitih nedostataka”, reče Majstor, “je posmatranje onog što te iritira kod drugih.” Jednom je rekao kako je njegova žena ostavila kutiju slatkiša na kuhinjsku policu, da bi, sat kasnije, otkrila kako je kutija lagana. Cijeli donji sloj slatkiša je nestao, svi su bili uredno spremljeni u papirnatu kesu koja je stajala povrh stvari nove kuharice. Kako nije htjela da je posrami, dobrodušna žena je prosto vratila slatkiše u kutiju i ostavila ih u ormarić gdje neće predstavljati kušnju. Poslije večere kuharica je objavila da napušta posao – još te večeri. “Zašto? Šta je bilo?”, upitao je Majstor. “Neću da radim za ljude koji kradu ono što je ukradeno od njih”, bio je njen prkosni odgovor.
Sljedećeg je dana Majstor nastavio s pričom o lopovu koji je na vratima sefa koji je htio obiti ugledao ovakav natpis: “Molimo vas ne koristite dinamit. Ovaj sef nije zaključan. Samo okrenite ručicu.” Onog momenta kad je on okrenuo ručicu na njega je pala vreća pijeska, cijela prostorija je osvijetljena a sirene su probudile cijelo susjedstvo. Kad ga je Majstor posjetio u zatvoru, našao ga je ogorčenog: “Kako ću ponovo vjerovati ijednom ljudskom biću?”
Kad se gost dobrovoljno javio da opere suđe nakon večere Majstor je rekao: “Jesi li siguran da znaš prati suđe?” Čovjek se pobunio rekavši da je prao suđe cijelog svog života. Majstor reče: “Ma ne sumnjam ja uopšte u tvoju sposobnost da suđe očistiš – sumnjam jedino u tvoju sposobnost da ga pereš.” Ovo je objašnjenje kasnije dao svojim učenicima: “Postoje dva načina da se pere suđe: jedan je da ga se pere kako bi ga se očistilo; drugi je da ga se pere da bi ga se pralo.” To je još uvijek bilo nejasno, pa je dodao: “Prvi način je mrtav jer dok tvoje tijelo pere suđe, tvoj um je fiksiran na cilj da ga se očisti; drugi je živ jer ti je um tamo gdje i tijelo.”
“Prosvjetljenje”, reče Majstor, “znači tačno znati gdje si u bilo kojem trenutku – nimalo lak zadatak!” I onda ispriča o svom popularnom prijatelju koji je, čak i u svojim kasnim osamdesetim, bio pozivan na mnoge prijeme. Jednom kad ga vidješe na zabavi upitali su ga na koliko njih je pozvan to veče. “Šest”, reče postariji gospodin, ne podižući pogled sa svoje sveščice. “Šta to radite? Gledate gdje trebate ići poslije?”, upitaše ga. “Ne”, odgovori dinamični čova. “Gledam gdje sam sad.”
Majstor je bio alergičan na ideologije. “U ratu ideja”, rekao je, “ljudi su žrtve.” Kasnije je objasnio: “Ljudi ubijaju radi novca ili radi moći. Ali najbeobzirnije ubice su oni koji ubijaju zbog svojih ideja.”
Bilo je vrijeme za predavanje i Majstor je rekao: “Kompozitorov genij se može naći u notama njegove muzike – ali analiziranje tih nota neće otkriti njegovu genijalnost. Veličina pjesnika je sadržana u njegovim riječima – ipak, proučavanje njegovih riječi neće otkriti njegovu inspiraciju. Bog se otkriva u stvaranju – ali analizirajte stvaranje
detaljno koliko želite, pa opet nećete naći Boga, ništa više nego što ćete naći dušu pomnim ispitivanjem svoga tijela.” Kad je bilo vrijeme za pitanja neko upita: “Kako ćemo onda naći Boga?” “Gledanjem stvaranja, a ne njegovim analiziranjem.” “A kako treba gledati?” “Seljak pođe da nađe ljepotu u smiraju sunca, ali sve što nađe su sunce i oblak i nebo i zemljin horizont – sve dok ne shvati da ljepota nije ‘stvar’ već poseban način gledanja. Uzalud ćete tražiti Boga sve dok ne shvatite da se Bog ne može vidjeti kao ‘stvar’; potrebno ga je gledati na poseban način – slično djeci čiji pogled nije iskrivljen unaprijed pripremljenim doktrinama i vjerovanjima.”
Otac jedne od učenica je upao u salu za predavanja gdje je Majstor govorio. Ignorišući sve prisutne povikao je na svoju kćer: “Napustila si univerzitetsku karijeru da bi sjedila do nogu ove budale! Čemu te je on naučio?” Ona je ustala, smireno je izvukla svog oca napolje i rekla: “Boravak kod njega me je naučio nečemu čemu ni jedan univerzitet nije mogao – da te se ne bojim i da me ne postidi tvoje sramotno ponašanje.”
“Šta je čovjeku potrebno da se prosvijetli?”, upitao je jedan od učenika. Učitelj reče: “Moraš otkriti šta je to što padne u vodu i ne zatalasa je; kreće se kroz drveće bez zvuka; uđe u polje a ne povije nijednu vlat trave.” Nakon sedmica besplodnog razmišljanja, učenik reče: “Kakva je to stvar?” “Stvar?”, reče Majstor. “Ali to uopšte nije stvar.” “Dakle, to je ništa?” “Moglo bi se tako reći.” “Pa kako onda da ga tražimo?”
“Zar sam ti rekao da ga tražiš? To se može naći ali se ne može tražiti. Traži i promašit ćeš.”
Majstor je čuo jednu glumicu kako razgovara o horoskopima za večerom. Nagnuo se k njoj i rekao: “Ne vjerujete valjda u astrologiju?” “Pa”, odgovori ona, “Ja u sve vjerujem pomalo.”
Neko je upitao Majstora vjeruje li u sreću. “Naravno”, odgovori on sa sjajem u oku, “Kako bi inače čovjek objasnio uspjeh onih koje ne voli?”
Majstor nije štedio one koji su se prepuštali samosažaljenju i ogorčenosti. “Nije ništa ako vam je nanesena nepravda”, rekao je, “osim ako insistirate da to pamtite.”
Majstor je jednom ispričao priču o ženi koja se požalila policiji da je bila silovana. “Opišite čovjeka”, rekao je policajac. “Pa, za početak, bio je idiot!” “Idiot gospođo?” “Da. Ništa nije znao pa sam mu morala pomagati!” To je zvučalo manje zabavno kad je Majstor dodao: “Svaki put kad se uvrijedite nađite kako ste pomogli onom ko vas je uvrijedio.” To je podiglo buru negodovanja, pa je dodao: “Može li vas iko uvrijediti ako odbijete da budete uvrijeđeni?”
Kad su ga upitali kako treba koristiti Pismo, Majstor je ispričao kako je nekad bio učitelj u školi i kako je postavio pitanje svojim učenicima: “Kako biste odredili visinu zgrade uspomoć aneroid barometra?” Jedan bistri dječko je odgovorio: “Spustio bih barometar na užetu i onda izmjerio uže.” “Snalažljiv u svom neznanju”, bio je Majstorov komentar. Tada je dodao: “Takva je snalažljivost onih koji koriste mozak da bi razumjeli Pismo koje se može ‘razumjeti’ mozgom taman koliko i smiraj sunca ili okean ili šapat noćnog vjetra u drveću.”
“Ljudi se ne žele odreći svojih ljubomora, tjeskoba, gorčine i krivice, jer ih te negativne emocije snabdijevaju ‘stimulansima’ osjećajem da su živi.”, rekao je Majstor. I ilustrovao je to: Lokalni poštar je pošao prečicom kroz livadu na svom biciklu. Na sredini puta primijetio ga je bik i poganjao ga. Jadnik je jedva stigao do ograde. “Zamalo da te stigne, zar ne?”, rekao je Majstor koji je posmatrao tu scenu. “Da”, rekao je stari čovjek, dahćući, “Svaki put me zamalo stigne.”
Naučnik je došao da prigovori da je Majstorov prezir prema pojmovima u za razliku od “bespojmovnog znanja” nije fer prema nauci. Majstor se mučio da mu objasni da je on prijatelj nauke. “Ali”, rekao je, “bolje bi bilo da vaše poznavanje vaše supruge ide dalje od naučnog pojmovnog znanja!” Kasnije, u razgovoru s učenicima, bio je još oštriji. “Pojmovi definišu”, rekao je. “Definisati znači uništiti. Pojmovi seciraju Stvarnost. A ono što secirate – ubijate.” “Jesu li onda pojmovi potpuno beskorisni?” “Ne. Secirate li ružu dobićete korisne informacije i nimalo znanja – o ruži. Postanete li učenjak, imaćete mnogo informacija i nimalo znanja – o Stvarnosti.”
Majstor je tvrdio da svijet koji većina ljudi vidi nije svijet Stvarnosti, već svijet koji stvara njihova glava.
Kad je jedan učenjak (intelektualac) došao da to ospori, Majstor je postavio dva štapića na pod, u obliku slova T i upitao: “Šta vidite ovdje?” “Slovo T”, odgovori učenjak. “Baš kako sam i mislio”, reče Majstor. “Slovo T ne postoji; to je simbol u vašoj glavi. Ovdje imate dvije odlomljene grančice u obliku štapića.”
“Kad govorite o Stvarnosti”, reče Majstor, “pokušavate smjestiti neizrecivo u riječi, tako da će vaše riječi sigurno biti pogrešno protumačene. Tako ljudi koji čitaju iskaz Stvarnosti zvani Pisma postaju glupi i okrutni jer ne slijede zdrav razum već ono što misle da Pisma govore. Za ilustraciju je imao savršenu usporedbu: Seoski kovač našao je šegrta voljnog da naporno radi za malu platu. Odmah ga je počeo podučavati: “Kad izvučem kovinu iz vatre, položiću je na nakovanj; i kad klimnem glavom ti udri po njoj čekićem.” Šegrt je učinio tačno ono što je mislio da mu je rečeno. Sljedećeg dana on je bio seoski kovač.
Učeniku koji se bojao da će pogriješiti, Majstor reče: “Oni koji ne čine greške čine najveću moguću grešku – ne pokušavaju ništa novo.”
“Reci mi”, reče ateist, “Da li stvarno ima Boga?” Majstor reče: “Ako želiš da budem potpuno iskren prema tebi, neću ti odgovoriti.” Kasnije su učenici zahtijevali da znaju zašto mu nije odgovorio. “Zato što se na njegovo pitanje ne može odgovoriti”, reče Majstor. “Dakle ti si ateist?” “Naravno da nisam. Ateist griješi poričući ono o čemu se ništa ne može izreći.” Nakon što je dozvolio da se to malo slegne, dodao je: “A teist griješi potvrđujući to.”
“U čemu je tajna tvoje smirenosti?”
Majstor reče: “U svesrdnoj saradnji sa neizbježnim.”
Majstor i učenik naiđoše na slijepca koji je sjedio na pločniku i prosio. Majstor reče: “Daj čovjeku milostinju.” Učenik spusti novčić u prosjakov šešir. Majstor reče: “Trebao si dodirnuti svoj šešir u znak poštovanja.” “Zašto?”, upita učenik. “To uvijek treba činiti kad se daje milostinja.” “Ali čovjek je bio slijep.” “Nikad se ne zna”, reče Majstor. “Možda je bio varalica.”
Manastir je postajao tijesan i bila je potrebna veća zgrada, pa je trgovac napisao ček na milion dolara i stavio ga pred Majstora, koji ga je podigao i rekao, “Vrlo dobro. Prihvatiću ga.” Trgovac je bio nezadovoljan. Bila je to velika svota novca a Majstor mu se nije ni zahvalio. “Tu ima milion dolara”, rekao je. “Da. Primijetio sam.” “Iako sam ja imućan čovjek, milion dolara je mnogo novca.” “Hoćete li se da vam se zahvalim za to?” “Trebali biste.” “Zašto? Davalac bi trebao biti zahvalan”, reče Majstor.
Majstorov odnos prema društvenoj službi je bio zbunjujući. Nekad je u potpunosti bio za to. Nekad se činilo da mu je svejedno.
Objašnjenja koja je nekad davao za ovu nedosljednost su bila podjednako zagonetna. Rekao je: “Onaj koji želi činiti dobro mora pokucati na vrata.” “Za onog koji voli, vrata su uvijek otvorena.”
Turista reče: “Ljudi u vašoj zemlji su siromašni. Ali nikad ne izgledaju obuzeti mislima.” Majstor reče: “To je zato što nikad ne gledaju na sat.”
Učenik je morao pohitati kući kad je čuo da mu je kuća izgorjela. Bio je star čovjek i svako je suosjećao s njim po njegovom povratku. Sve što je Majstor rekao bilo je: “Ovo će olakšati umiranje.”
“Prosvijetljena osoba”, reče Majstor, “je ona koja vidi da je sve na svijetu savršeno baš onakvo kakvo jeste.” “A šta je s našim baštovanom?”, upita neko. “Je li i on savršen?” Manastirski baštovan je bio grbav. “Za ono što treba da bude u životu”, reče Majstor, “baštovan je savršen grbavac.”
Ideja da je sve na svijetu savršeno bila je više nego što su učenici mogli prihvatiti. Zato ju je Majstor iznio u pojmovima koje su mogli shvatiti. “Bog tka savršene šare nitima naših života”, reče on, “čak i sa našim grijesima. Razlog zbog kojeg to ne možemo vidjeti je što gledamo sa stražnje strane tapiserije.” I još sažetije, “Ono što je nekima sjajni kamen, draguljar prepoznaje kao dijamant.”
Učenike je pogodilo kad su vidjeli kako se majstorovim učenjima izruguju u nacionalnom magazinu.
Majstor nije bio uznemiren. “Može li išta biti stvarno istinito”, rekao je, “ako se niko tome ne smije?”
U svojim mlađim danima Majstor je bio politički aktivista i vodio je protestni marš protiv vlade. Hiljade su ljudi napustile domove i poslove da bi se pridružili demonstracijama. Marš tek što je počeo kada je on sve otkazao. “To naprosto ne možeš učiniti; ovaj marš je planiran mjesecima i mnogo je koštao ljude. Optužiće te za nedosljednost”, rekli su njegovi uznemireni sljedbenici. To nije dirnulo majstora. “Ja nisam posvećen dosljednosti”, rekao je, “već Istini.”
Majstor je naučavao da je jedan razlog što su ljudi tako nesretni to što misle da nema ničeg sto ne mogu promijeniti. Osobito je uživao u priči o čovjeku koji kaže trgovcu: “Ovaj tranzistor koji ste mi prodali ima izvanredan kvalitet zvuka; ali hoću da ga zamijenim za neki sa boljim programima.”
“Za čim tragaš?” “Za mirom”, reče posjetilac “Onima koji hoće da zaštite svoj ego istinski mir donosi samo uznemirenje.” A jednoj religioznoj grupi koja je došla da bulji u njega i da traži blagoslov, rekao je sa šeretskim osmijehom: “Neka vas mir Božiji uvijek uznemiruje!”
Kad se vratio s puta Majstor je ispričao jedno iskustvo za koje je smatrao da je parabola o životu: Za vrijeme jedne pauze otšetao je do jednog finog restorančića. Bilo je tamo ukusnih supa i ljutih karija i svakojakih primamljivih jela. Naručio je supu.
“Jeste li vi iz autobusa?”, upitala je gazdarica. Majstor klimnu glavom. “Ne može supa.” “Ljuti kari sa rižom?”, upita Majstor zbunjeno. “Ne ako ste iz autobusa. Možete dobiti sendviče. Trebalo mi je cijelo jutro da pripremim tu hranu a vi nemate više od deset minuta da je pojedete. Neću vam dati da jedete hranu u kojoj nemate vremena uživati.”
Nije bilo ničeg pompeznog u vezi majstora. Divlji, neobuzdani smijeh razlijegao se svaki put kad je govorio, na zaprepaštenje onih koji su svoju duhovnost – i sebe same držali uzvišenim. Jedan razočarani posjetilac reče: “Taj čovjek je klaun!” “Ne, ne”, reče učenik. “Pogrešno ste razumjeli: klaun vas navodi da se smijete njemu, Majstor vas navodi da se smijete sebi.”
“Kako čovjek da nauči uzdati se u Proviđenje?” “Uzdanje u Proviđenje”, reče Majstor, “je kao kad uđete u skupi restoran bez pare u džepu i pojedete gomile ostriga nadajući se da ćete naći biser kojim ćete platiti račun!”
Učenike je zaprepašćivalo kolikoje Majstor malo važnosti pridavao obožavanju. “Nađite si objekt poštovanja”, govorio je on, “i pobožno ćete se udaljiti od onog što je suštinski bitno – svjesnosti koja vodi k ljubavi.” I u svoju odbranu je naveo Isusov prezir prema onima koji su vikali: “Gospode, Gospode”, a bili nesvjesni zla koje su činili. Jednom je dao bananu jednom posjetiocu prepunom poštovanja koji je taj poklon toliko cijenio da nije znao šta će s njim. Kad su Majstoru rekli za to on je, sebi svojstveno, rekao: “Recite glupanu da je pojede.”
Skoropridošli učenik reče jednom sa više iskustva: “Kako to da dobijam tako malo od živjenja s Majstorom?” “Je li to možda zato što si došao da se od njega učiš duhovnosti?” “A zašto si, ako smijem pitati, ti došao?” “Da ga vidim kako vezuje sandale!”
Bilo je uživanje gledati Majstora kako izvodi i najjednostavnije stvari – kako sjedi ili šeta ili ispija šolju čaja ili tjera muhu. U svemu što je činio bilo je ljepote zbog koje je izgledalo da je u skladu s Prirodom, kao da njegova djela nisu bila njegova, već proizvod Univerzuma. Jednom kad je primio paket, učenici su ga, očarani, gledali kako s poštovanjem raspliće kanap, odmotava papir i uzima sadržaj paketa kao da je paket bio živo biće.
Religiozna žena reče Majstoru da je to jutro bila na ispovijedi. “Ne mogu zamisliti da bi ti počinila težak grijeh”, reče Majstor. “Šta si ispovijedila?” “Pa, bila sam suviše lijena da odem na misu jedne nedjelje, i jednom sam psovala baštovana. A jednom sam svekrvu izbacila iz kuće na čitavu sedmicu.” “Ali to je bilo prije pet godina, zar ne? Sigurno si bila na ispovijedi otad.” “Jesam. Ali ispovijedam to svaki put. Prosto se volim sjetiti toga.”
Jednog ćete dana shvatiti da tragatš za onim što već imatš”, reče Majstor vrijednom učeniku. “Pa zašto to onda sad ne vidim?” “Zato što pokušavaš.” “Zar se onda ne smijem truditi?” “Ako se opustiš i daš mu vremena, samo će ti se objaviti.”
Za ljude koji su živjeli u vrlini kako bi zadobili Božije prijateljstvo ili naklonost, Majstor je govorio ovo: Velika masa ljudi učestvovala je u nagradnom natječaju koji je organizovao proizvođač sapuna, a u kojem je nagrada bila Kadilak. Pitali su ih: “Zašto volite sapun ‘Nebeski Miris’?” Jedna je žena pošteno odgovorila: “Jer bih voljela posjedovati Kadilak.”
“Već sam četiri mjesea s tobom i još mi nisi dao nikakav metod ili tehniku.” “Metod?”, upita Majstor. “Za šta ti, pobogu, treba metod?” “Da zadobijem unutrašnju slobod..."
|
You need to upgrade your Flash Player , or try to enable javascript in order see this document properly.
|
|
Comments
