"Anita Shreve Težina vode c,4uton~č~ua (~~~~ešf~a U Noć15. ožujka 1873. dvije žene, useljenice iz Norveške, ubijene su na Otočju pličina, arhipelagu deset milja od obale New Hampshirea. Treća je žena preživjela, skrivajući se u morskoj špilji do zore. Izvaci iz iskaza svjedoka na sudu, uključeni u ovaj roman doslovce su preuzeti iz zapisnika Država Maine protiv Louisa H. E. Wagnera. Osim zabilježenih povijesnih činjenica, imena, likovi, mjesta i dogadaji prikazani u ovom djelu su ili proizvod autoričine mašte ili su, ako su zbiljski, prikazani kao fikcija. Pitanje tko je ubio Anethe i Karen Christensen razriješeno je na sudu, ali o njemu se i dalje raspravlja već više od stoljeća. MoRAM sE riješiti ove priče. Neprestano je uza me užasna težina. Sjedim u luci i gledam preko na Smuttynose. Ružičasto svjetlo, mrlja, polako se pomiče preko otoka. Gasim motor malog čamca koji sam unajmila i stavljam prste u vodu, tako da mi ledeni šok studeni guta ruku. Pokrećem ruku kroz morsku vodu i mislim kako je ovaj ocean, ova luka, riznica tajni, svoja vlastita elegija. Već sam bila ovdje. Prije godinu dana. Fotografirala sam otok, raslinje koje se ukopalo odolijevajući vremenu: crni šaš i ovčju kiselicu i pavenku i jurčicu. Otok nije neplodan, ali je uveo i sumoran. Granitan je i posvuda su nazubljene krševite litice. Živjeti na Smuttynoseu zacijelo je zahtijevalo posebnu upornost, i zamišljam ljude tada kao da su ukopani odolijevajući nepogodama, puštajući korijenje u pukotine stijena poput biljaka koje još preživljavaju. Kuća u kojoj su one dvije žene umorene izgorjela je 1885., ali kad sam bila ovdje prije godinu dana, fotografirala sam otisak kuće, označeni perimetar. Ušla sam u čamac i snimila izbijeljene stjenovite izbočine Smuttynosea i galebove crnih leđa koji uzlijeću i lebde nad otokom u potrazi za ribom koju samo oni mogu vidjeti. Kad sam prošli put bila ovdje, bilo je žutih ruža i kupina. Kad sam prošli put bila ovdje, nešto se užasno sklapalo, ali ja to tada nisam znala. Izvlačim ruku iz vode i puštam da mi kapljice padaju na papire u kutiji, već vlažnoj na rubovima od vode što me zapljuskuje. Ružičasto sv~etlo pretvara se u ljubićasto. Kad bi bilo moguće ispričati neku priču dovoljno često da se time olakša bol, natjerati riječi da mi skliznu niz ruku i odu od mene kao voda, čini mi se ponekad kako bih ow priču mogla ispričati i tisuću puta. MOJ JE POSAO da viknem ako primijetim neki obris, stjenoviti greben, otok. Stojim na pramcu i zurim u maglu. Uporno zagledana počinjem primjećivati stvari kojih zapravo nema. Najprije sićušna pokretna svjetla, zatim jedva zamjetne stupnjeve sivila. Je li to bila sjena? Je li to bio neki obris? A tada, tako naglo da nekoliko važnih sekundi ne mogu čak ni progovoriti, pojavljuju se svi: Appledore i Londoners i Star i Smuttynose hridine što izranjaju iz magle. Smuttynose, sav u jednome komadu, plosnat i izbijeljenih grebena, odbojan, nijem. Vičem. Kopno, vjerojatno kažem. Ponekad na brodu imam osjećaj klaustrofobije čak i kad sam sama na pramcu. Nisam to očekivala. Ima nas četvero odraslih i je dllo dijete, prisiljenih sloino iivjeti na prostoru ne većem od ~ale spavaće sobe, a pritom je taj prostor gotovo uvijel~ vlažan, Plahte Su Vlažne, rublje mi je vlažno. Rich, koji već godinama ima taj brod, I{aže kako je na jedrenju uvijek tako. Kao da hoće reći da prihvatiti vlagu, čak u njoj na stanovit način i uživati, pokazuje snagu karaktera. Rich je sa sobom doveo novu žensku koja se zove Adaline. Rich daje upute. Jedrilica je stara, Morgan 41, ali dobro održavana, i tikovina je svježe lakirana. Rich zove da mu dodam kuku, viče Thomasu neka zakvaći bovu. Rich usporava mOtOr, ubaCUj~ ga u rikverc, polako daje gas i vješto privodi dugačak vitak brod - taj prostor što se kreće kroz Yodu - ~z sidrište. Thomas se naginje preko broda, hvata bovu. Adaline podiže pogled sa svoje knjige. To nam je treći dan na šalupi; Hull, Marblehead, Anisquam, a sada OtoČie plićina. Otočje pličina, arhipelag, nalazi se u Atlantskom oceanu, deset milja jugoistočno od obale New Hampshirea kod Portsmoutha. Otoci se protežu tri i pol milje od sjevera prema jugu i milju i pol s istoka na zapad. Kad je plima, otoka ima devet, kad je oseka, osam; White i Seavey su povezani. Najveći otok prvim je naseljenicima izgledao poput debele svinje koja se valjuška u moru i odatle mu ime Hog. Smuttynose, naše odredište, dobio je ime po grmiću morske trave na nosu neke stijene što se pruža u ocean. Uvijek je to bilo odbojno ime, premda sva druga zvuče kao poezija u brodskom dnevniku: "Danas smo prošli otoke Star i Malagu i Seavey i Londoners i uspješno oplovili podmuklu stijenu Shaga i Eastern i Babb's i Mingo". Godine 1635, Otočje pličina formalno je podijeljeno između Massachusetts Bay Colony, koja je uključivala Maine, i teritorija koji će kasnije biti poznat kao New Hampshire. Duck, Hog, Malaga, Smuttynose i Cedar pripali su Maineu. Star, Londoners, White i Seavey pripali su New Hampshireu. Podjela je oduvijek funkcionirala. Godine 1635., kad je uredba prvi put objavljena, gotovo su svi stanovnici Stara prebjegli na Smuttynose, zato što u Maineu piće još nije bilo zakonom zabranjeno.
U raznim vodičima pročitala sam nevjerojatne činjenice: Na otoku Star se godine 1724. žena po imenu Betty Moody sakrila sa svoje troje djece pred Indijancima u nekoj špilji. Zgurila se sasvim uz tlo i držala jedno od djece, malu djevojčicu, čvrsto uz grudi. Gospođa Moody je htjela ušutkati dijete da ne bi odalo njihovo skrovište, ali kad su Indijanci otišli, otkrila je da je curicu ugušila. Rich izgleda kao hrvač: skladno je mišićav i čvrst. Glava mu je obrijana i ima savršene zube. Čini mi se da uopće nije nalik na Thomasa - neki čudni genetski hir; dijeli ih deset godina. Rich nemilosrdno škaklja Billie čak i kad su na Zodiacu. Ona vrišti kao da je muče, a onda prigovara kad on prestane. Rich hoda po Morganu atletski sigurno i elegantno i ostavlja dojam čovjeka kojem nikad u životu ništa nije komplicirano. Kienllh SI1101Z AllnlSqUama i Stlgll ovamo u rano jutro. Gledam Thomasa kako se saginje nad krmom da zakvaći ve~` Noge su mu blijede s kovrčama smeđe dlake iznad stražnje strane kolje~la. PrekO kupaćih gaćica ima ružičastu svečanu košulju, manšeta zavrnutih do lakata. Čudno je vidjeti Thomasa, već petnaest godina moga muža, zaokupljenog raznim dužnostima na ovom brodu, pomoćnog mor nara svom mladem bratu. Bez svoga pera ili svojih knjiga, Thomas izgleda razoružan, zbunjen fizičkim radom. Dok ga promatram mislim, što mi se često dogada, kako je moj muž naprosto previsok za svoju okolinu. Čini se da se mora pognuti čak i kad sjedi. Prilično duga kosa, sad gotovo bezbojna, pada mu na čelo i on je odmiče kretnjom koja mi je draga, koju sam vidjela tisuću puta. Unatoč tome što je stariji, ili možda upravo zato, ponekad primjećujem kako je Thomas uznemiren nazočnošću Richa i Adaline, kao što bi otac mogao biti u društvu odraslog sina i neke žene. Što Adaline misli kad promatra Thomasa? Moj muž je vrlo ugledan pjesnik, već neka vrsta emeritusa na fakultetu, premda mu je tek četrdeset sedam godina. Adaline nije pjesnikinja, ali čini se da se veoma divi Thomasovu djelu. Zanima me je li i prije poznavala Thomasove stihove ili ih je naučila za ovu plovidbu. Kad nađem vremena, čitam o otocima. Nosim kilograme papira u svojoj torbi za kameru - vodiče, izvještaje o umorstvima, zapis sa sudenja-materijale iz Službe za istraživanja, u kojoj su očito uvjereni kako ću ja napisati članak. Kad su se ta umorstva dogodila, godine 1873., novine su pisale o zločinu, a kasnije je u istim tim novinama na~an "pro~esor~ stoljeća". To je fraza koja nam je vrlo poznata ovoga ljeta, dok promatramo sudski spektakl koji je otupio čak i naj~ strastvenije promatrače. Moj urednik misli kako iZme~u ta dva sluu čaja postoji neka veza: dvostruko umorstvo oštricom, slavni proces, dokazi na temelju indicija koji ovise o sitnim stvarnim pojedinosti ma, Sto se mene tiče, mislim da su sličnosti zanema~rive, ali časopis će od toga napraviti što može, Ja satn plaćena da ~riskrbim snimke, Odobren mi je vrlo pristojan iznos za putne troškove, ali Rich, koji objavljuje tehničke časopise, ne želi ni čuti za novac. Drago mi je što se Thomas sjetio svog mladeg brata i njegova broda: ne bih željela biti u tako uskom prostoru s nepoznatim kapetanom ili posadom. Kako se dugo, zanima me, Rich sastaje s Adalinom? Čltala sam m~oga iwješća o tim umorstvima. Više od svega za~ panjila me relativnost ćinjenica. Kad razmišljam o tim umorstvima, pokušavam sebi dočarati što .. . . ...r.. .~,. , , .., ,., , . . čak čuti taj vjetar i vidjeti drvenu kuću pod visokim cirusom punog mjeseca. Maren i Anethe zacijelo su ležale na leđima svaka sa svoje strane bračne postelje - ili su se možda dodirivale? - a u susjednoj je sobi Karen zacijelo iznenada zazvala, preplašena. Ili je najprije zalajao pas? Ponekad zamišljam kako su ta umorstva bila dogadaj profinjene gracioznosti i ljepote, s vitkim rukama izdignutima u bijelim spavaćicama na pozadini straha, bijelim spavaćicama na pozadini snijega, uz oštre stijene i snažan vjetar koji nadimlje tanku lanenu tkaninu kao plahte na konopcu. Vidim jednu ruku podignutu uz prozor, mjesec kako urezuje mrlje na oknima, i jednu ženu kako doziva drugu i još jednu, dok ispod njih, na rubu vode, valovi užurbano i snažno zapljuskuju bokove čamca. Silno volim promatrati svoju kćer kako se kreće po brodu u kupaćem kostimu, koji joj se, razvučen i mlitava tkanja, malo penje nad riticom, tjelešca ponešto punačkog i slatkog, često slanog ako joj poližem ruku. U svojoj petoj godini, Billie je očarana šalupom, prostorom s mnoštvom pregradaka i lukavih mjestanaca kamo može spremiti onih nekoliko igračaka koje joj je bilo dopušteno ponijeti. Spava na malom ležaju uz stube koje vode na palubu. Adaline i Rich su u prednjoj kabini, što je pravo vlasnika. Thomas i ja imamo manje privatnosti, ovako utovareni nasred broda, na otvorenom, na krevetu koji se slaže svakog jutra da bi postao stol za doručak. Od vremena do vremena nalazim dolje pjeskovite otiske Billienih stopala. Pijesak u hladnjaku. Smeta li to Richu? Mislim da ne. BilIiena kosa posvijetlila je na suncu i neprestano se kovrča od vlage. Sve češće primjećujem njezine povećane zjenice i kako su joj zbog toga oči gotovo crne. Ima neopisivo duge trepavice koje podvlače svaki treptaj. Gubitak dvaju prvih prednjih zuba proširio joj je smije šak i proizvodi dražesno peskanje. Ujutro jasno čujem Adalinu i Richa u prednjoj kabini: šuštanje tkanine, mrmljanje, ritmićne pokrete. Adahlllnl ZV11C1 1Z11enaduJu grleni su i katkad neobuzdani. Počinjem predvidati te zvukove i udaljavati se od njih. Odlazim gore u kokpit u jutarnjem ogrtaču. Pitam se hoće li se Billie preplašiti kad se probudi - preplašiti da Adalini netko čini nešto nažao.
Mislim da je Evan, koji je bio Anethin muž, vjerojatno žurno krenuo prema vratima onog jutra poslije umorstava, da su ga izvješća o nečem nezamislivom upravo bjesomučno tjerala naprijed. Onaj visoki cirus onda je vjerojatno već bio otpuhan i sunce je vjerojatno bilo na stijenama i počelo otapati snijeg. Evan je zacijelo bio prvi čovjek koji je ušao kroz ta vrata. On je to zacijelo uporno zahtijevao. Godine 1852. Nancy Underhill, učiteljica, sjedila je na grebenu na Staru kad ju je jedan val odnio u more. Tijelo je nadeno nakon tjedan dana kod rta Neddick u pokrajini Maine. Ovoga jutra, nakon što smo se privezali, Adaline je stajala u kokpitu s rukama na bokovima, pretražujući pogledom obalu Smuttynosea kao da bi mogla otkriti nešto neobično važno. Dok govori, u njezinom se glasu osjeća trag irskog naglaska, a glas joj odaje neki autoritet koji ja u sebi nužno ne osjećam. Riječi joj se podižu i spuštaju i tonu još dublje, a onda se vraćaju onamo gdje ih možeš čuti poput tihe crkvene glazbe, recimo, ili melodioznog udaranja vode o trup broda. Adaline se kreče poput plesačice, njišući se da održi ravnotežu. Ujutro, kad se penje ljestvama i izlazi iz kabine, čini se kao da je dolebdjela u kokpit. Nosi duge suknje od tanke pamučne tkanine, s košuljama koje joj slobodno padaju oko bokova. Oko vrata nosi zlatan križ, nakit pomalo neočekivan u žene njezine dobi i statusa. Križ privlači pogled na udubinu iznad ključne kosti, udubinu koja je glatka i potamnjela od sunca. Ostavlja dojam kao da je jednom nosila križ kao djevojčica i da ga je naprosto zaboravila skinuti, Adaline, kako mi kaže Rich, radi za Bank of Boston, u medunarodnom odjelu. Nikad ne govori o svom poslu. Zamišljam je u kostimima, kako stoji kod ulaza na aerodromima. Ima ožiljke na zapešćima, pomalo iskrivljene vertikalne niti u glatkoj puti, kao da je nekoć žiletom ili nožem pokušala slijediti trag svojih žila. Ima silno privlačna usta, punih, zaobljenih usana pravilnih razmjera, gotovo bez ikakva luka. Ponekad zamišljam kako vidim Maren Hontvedt na kraju nje~i na životnog puta. U sobi u kojoj sjedi, zidne su tapete potamnjele, ali neoštećene. Nosi kačkanu kapicu kojom pokriva kosu. Zamjećujem nehajan pad šala koji je složila u krilu, miran položaj tijela. Pod e nezastrt, dl~en, a na komodi je lavor s vodom. Svjetl~o s prozora pada joj na lice i oči. Oči su sive, još nisu izblijedjele i zzdržale su neki izraz koji bi oni koji su je poznavali mogli prepoznati. Mislim da umire i da je uskoro neće biti. Postoje mnoge misli i uspomene koje ona gomila i uživa u njima, držeći ih pred sobom kao što bi čovjek držao požutjelu fotografiju djeteta. Koža joj visi s lica u naborima, koža koja je zgnječeni baršun boje sasušenih hortenzija. Nije bila Iijepa kao mlada žena, ali imala je pravilne crte lica i bila je snažna. Struktura lica ista je kao što je bila nekad, vide se kosti kao što čovjek razabire oblik stolca prekrivenog labavom tkaninom. Pitam se: Uzmeš li ženu i gurneš je na sam rub, kako će se ona ponašati? Nakon što smo usidrili brod, Rich se nudi da će me prevesti na Smuttynose u Zodiacu. Billie moli da je povedemo. Fotografiram s malog gumenog čamca čučeći, oslonjena o ogradu da održim ravnotežu. Služim se Hasselbladom i teleobjektivom s polarizacijskim filtrom. Od vremena do vremena dovikujem Richu neka zaustavi motor tako da se smanji vibracija ili mu pak pokazujem rukom tako da mu je jasno da mora dati gas. Na otoku su dvije kuće. Jedna je mala, drvene je konstrukcije i zovu je kuća Haley. Nije prikladna za stanovanje, ali ima povijesno značenje i posebnu estetsku čistoću. Druga je koliba s osnovnim zalihama za mornare u slučaju brodoloma. Rich vješto uplovljava Zodiacom iza urušenog lukobrana Smuttynosea. Žal je sićušan, uzan, crn od tamnog kamenja i nagorjelih komadića dmeta. Zrak je oštar, i sad razumijem zašto su nekoć davno propisivali morski zrak kao tonik za organizam. Billie skida svoj kaputić za spašavanje i sjeda prekriženih nogu na pijesak, u svijetloljubičastoj majici koja joj ne pokriva trbuh do kraja. Rich je već pocrnio, jednolikim crvenkastim zlatom na nogama, rukama i licu. Oko grla je vidljiva crta. Ostavili smo Thomasa i Adaline na Morganu. U zimskim se mjesecirna prozori na Otočju pličina nikad nisu otvarali, niti su djecu puštali iz kuće, tako da je u ožujku zrak unutar kuća bio ustajao i smradan i istrošen od dima, i djeca su jedva mogla disati. RiGh uzima Billie za ruku i vodi je iza lukobrana da joj pomogne tlaŽltl ŠkOljke medu stijenama i spremiti ih u kanticu. .la sam uprtila torbu s kamerom na rame i krećem prema drugom kraju Smuttyno sea. Zamislila sam da se okrenem i da dobijem u kadru čitav otok. Na mom odredištu, na najistočnijem vrhu otoka, nalazi se stijena u obliku konjskog putila. Unutar četvrtasto istesanih kamenova nalazi se zaštićeno mjesto, morska špilja koju preplavljuje voda kad naide plima. Na stijenama je sklisko, ali pošto sam ostavila torbu s kamerom na suhom obronku i pričvrstila je u procjepu tako da je vjetar ne odnese, puzim kao rak u morsku špilju i čučim u njoj. Na tri strane su otoci i uzburkana voda, a točno preda mnom ništa osim Atlantskog oceana. Za razliku od luke i mjesta gdje smo pristali, ova je strana otoka nezaštićena. Na stijenama raste lišaj, i mušice se podižu kao mahnite svaki put kad se val razbije i rasprši se oblak kapljica. Na stijeni koja je poznata pod imenom Marenina stijena zatvaram oči i pokušavam zamisliti kakav bi osjećaj bio skrivati se u toj špilji cijelu noć, u zimi, u tami, u snijegu i temperaturi ispod ništice, samo u spavaćici i uz malog crnog psića da me grije. Pužem niz stijenu, usput ogrebavši bedro. Podižem torbu s kamerom, koja se nije ni pomakla s mjesta. Uzimam rolu filma u boji, trideset šest snimaka Marenine stijene. Hodam cijelom dužinom otoka, prilično usporena gustim trnovitim grmljem.
14. siječnja 1813. četrnaest španjolskih mornara, koje je zimska oluja poslije brodoloma natjerala na Smuttynose, pokušalo je stići do svjetla svijeće na gornjem prozoru kućice kapetana Haleyja. Poginuli su u snježnoj mećavi, ni deset metara od svog odredišta, i pokopani su pod stijenama na otoku. Jedan je čovjek uspio doći do kamenog zi~a, ali nije mogao d~lje. I~apetan Haley našao ga je sl~edeće~ jutra. Još je -šest leševa pronadeno 17. sijećnja, još pet dvadeset prvog, a posljednji je otkriven "zakvačen u prolazu otoka Hog" dvadeset sedmoga. Prema vijesti u Boston Gazette od osamnaestoga siječnja, brod nazvan Conception težio je izmedu tri i četiri stotine tona i bio je natovaren solju. Nitko u Americi nikad nije doznao imena mrtvih mornara. Kad stižem do Richa i Billie, oni sjede na žalu, prstiju ukopanih u pijesak. Sjedam kraj njih, podignutih koljena, ruku ovijenih oko nogu. Billie ustaje i zuri u svoju kanticu i onda počinje poskakivati kao balerina, izvodeći jetee ukočenih nogu oko nas. "Prsti mi krvare'; objavljuje ponosno. "Otkinuli smo ih milijun. Bar milijun. Je 11 da jesmo, striće Rich?" "Svakako. Bar milijun." "Kad se vratimo na brod, skuhat ćemo ih za večeru." Ona se opet naginje nad kanticu i ozbiljno je promatra. Zatim počinje vući kanticu do ruba vode. "Što to radi?" pita Rich. "Mislim da napaja školjke vodom." On se smiješi. "Jednom sam čitao izvještaj nekog pilota koji je rekao kako je najljepši prizor koji je u životu vidio iz zraka baš Otočje pličina." Prelazi rukom preko obrijane glave. Lubanja mu je savršeno oblikovana, bez izbočina ili uleknuća. Zanima me brine li se hoće li izgorjeti od sunca. "Adaline izgleda vrlo simpatično", kažem. "Da, i jest." "Divi se Thomasovoj poeziji." Rich odvraća pogled i baca kamenčić. Lice mu nije nježno, onako kao Thomasovo. Rich ima tamne, guste obrve koje se gotovo sastaju u sredini. Ponekad mi se čini kako ima Thomasova usta, ali nema. Rich je čvršći, istaknutijeg profila. "Childe Hassam je ovdje slikao", kaže on. "Jesi li to znala?" "Nikad ne bih pomislila da će netko tko radi za Citibank znati toliko o poeziji", kažem ja. "Zapravo, radi za Bank of Boston." Zabacuje glavu i gleda u mene. "Čini mi se da je poezija nešto prilično univerzalno, je li? Mislim, uživanje u njoj." "Pa, valjda." "A kako je Thomas?" "Ne znam. Mislim da je sam sebe uvjerio kako je svakom pjesniku dodijeljen odreden broj riječi i kako je on svoj dio iskoristio." "Primjećujem da više plj~"~ kaže Rich. Richove su noge smeđe i prekrivene tamnom ~lakom, Gledajući mu noge, razmišljam o tom hiru prirode zbog kojega su Thomas i Rich dobili naiZgled posve ra zličit niz gena. Gledam prema šalupi koja stoji stotinjak metara od nas u luci. Jarbol se njiše na valovima. "Adaline je jednom bila udana", kaže Rich. "Za liječnika. Imali su d..."
|
You need to upgrade your Flash Player , or try to enable javascript in order see this document properly.
|
|
Comments
