Aleksandar Solzenycin-U prvom krugu (doc document) free file download at fliiby.com

"Aleksandar Solženjicin: U PRVOM KRUGU 1 A TKO STE VI? Izrezbarene kazaljke zaustavile su se na pola pet. U umiruæem svjetlu prosinaèkog dana bronèani brojcanik sata na polici izgledao je crn. Dvostruka stakla visokog prozora gledala su na prometnu ulicu i na pazikuæe koji su ispod nogu pješaka lopatama èistili prljavi smeði snijeg, tek napadao, ali veæ raskvašen. Zureæi odsutno u taj prizor, državni savjetnik drugog stupnja Inokentij Volodin naslonio se na rub prozora i tiho zviždao neku otegnutu melodiju. Vršcima prstiju listao je sjajne, raznobojne stranice nekog stranog èasopisa. Ali nije vidio ništa. Državni savjetnik drugog stupnja Inokentij Volodin, kojega je položaj u diplomatskoj službi odgovarao položaju potpukovnika u vojsci, bio je visok i vitak. Nije bio odjeven u uniformu veæ u odijelo od èešljane vune, i doimao se više kao mladi, dokoni gospodin, nego kao visoki èinovnik u ministarstvu vanjskih poslova. Bilo je vrijeme ili da se upale svjetla u uredu, što on nije uèinio, ili da se poðe kuæi. Ali kao da ni za to nije imao prave volje. Èetiri sata nisu znaèila završetak radnog dana, veæ njegovog dnevnog ili manjeg dijela; sad æe svi poæi kuæi da veèeraju i malo odspavaju, a onda æe se, od deset sati nadalje, tisuæe prozora u šezdeset i pet moskovskih ministarstava opet osvijetliti. Postojala je samo jedna osoba iza niza utvrðenih bedema koja noæu nije mogla spavati, i on je nauèio èitavu službenu Moskvu da bdije s njim do tri ili èetiri sata ujutro. Poznavajuæi noæne navike Suverena, šest desetina ministara sjedilo je pozorno poput uèenika išèekujuæi poziv. Da ih ne bi uhvatio san, pozivali su svoje zamjenike, a zamjenici su dosaðivali svojim šefovima odjela: knjižnièari odjelnih knjižnica na ljestvicama su èeprkali po katalogu, èinovnici iz kartoteka jurili su hodnicima, tajnice su lomile vrhove olovaka. Pa èak i danas uoèi zapadnjaèkog Božiæa, kad veæ dva dana sve ambasade miruju kao izumrle i telefoni ne zvone, a ljudi se vjerojatno upravo ovog èasa okupljaju oko svojih božiènih borova, u ministarstvima æe se ipak noæu raditi. Jedni æe igrati šah a drugi æe pripovijedati šale, neki æe opet drijemati na divanima - ali radit æe se. Volodinovi nervozni prsti hitro su i besciljno listali po èasopisu. A èitavo je vrijeme osjeæao kako u njemu grè straha èas raste, ujeda ga, a èas jenjava i nestaje. Kako je dobro još iz djetinjstva Inokentij pamtio ime doktora Dobroumova! U to doba on još nije bio tako istaknuta liènost. Nisu ga slali u inozemstvo s delegacijama. Nije èak ni bio poznat kao nauèenjak, veæ naprosto kao obièan lijeènik koji odlazi u kuæne posjete. Inokentijeva majka èesto se loše osjeæala i uvijek je nastojala da dobije Dobroumova. Vjerovala je u njega. Onog èasa kad bi on stigao i skinuo u hodniku svoju šubaru od tuljanova krzna, èitav bi se stan ispunio nekom atmosferom dobronamjernosti, mira, sigurnosti. Nikad ne bi ostajao manje od pola sata uz bolesnièki krevet. Raspitivao se o svakoj tegobi; a onda bi, kao da mu to èini veliko zadovoljstvo, pregledao pacijenta i objasnio terapiju koju je propisao. Kad bi izlazio nikad ne bi prošao kraj djeèaka a da ga nešto ne upita i zaustavio bi se da èuje odgovor, kao da ozbiljno oèekuje da æe èuti nešto inteligentno. Doktorova je kosa veæ onda poèela sijedjeti. Kako li sad izgleda? Inokentij baci èasopis na pod i, nervozan i zamišljen stane koracati goredolje po sobi. Da telefonira ili ne? ; i Da se sve to ticalo nekog drugog profesora medicine kojega nije lièno poznavao, Inokentiju ne bi ni na um palo da ga upozorava. Ali Dobroumova? Ima li uopæe naèina da se utvrdi identitet osobe koja govori iz javne govornice - ako èovjek ne gubi vrijeme, te brzo objesi slušalicu i nestane? Mogu li prepoznati glas preko telefona? Zacijelo za to nema nikakve metode. Prišao je svom stolu. U sumraku je još uvijek mogao razaznati prvu stranicu uputa koje su se odnosile na njegov novi zadatak. Trebalo je da otputuje prije Nove godine, u srijedu ili èetvrtak. Bilo je logiènije èekati. Bilo je razumnije èekati. 0 Bože! Drhtaj mu potrese ramena, tako nenavikla na ovakve terete. Bilo bi bolje da nikad ništa nije èuo. Da ništa o tome nije znao, da ništa nije èuo ... Pokupio je upute i sve ostalo sa stola i spremio ih u sef. Kako je, zaista, bilo tko mogao osuditi ono što je Dobroumov obeæao? U tome se oèitovala širokogrudnost talentiranog èovjeka. Talent je uvijek svjestan vlastitog bogatstva i ne protivi se dijeljenju. Ali nelagodnost Inokentijeva sve je više rasla. Naslonio se na sef; spustio je glavu i mirovao zatvorenih oèiju. 1 onda odjednom, kao da propušta posljednju priliku, ne telefonirajuæi u garažu po svoja kola, ne zatvarajuæi tintarnicu, Inokentij izjuri iz ureda i zatvori vrata, preda kljuè dežurnom službeniku na kraju hodnika, obuèe svoj civilni kaput i gotovo strci niz stepenice, prolazeæi kraj stalnog osoblja zgrade u uniformama 8 L izvezenim zlatom sa zlatnim širitima. I istrèi u hladan sumrak, nalazeæi olakšanje u akciji. Njegove cipele francuskog kroja duboko su zagazile u prljavi mokri snijeg. Prolazeæi kraj spomenika Vorovskoga u napola zatvorenom dvorištu Ministarstva, Inokentij podigne pogled i zadrhti. Osjetio je kako nova zgrada Bolšoje Lubjanke koja gleda na Furkasovsku ima neko novo znaèenje i stresao se. Ta deveterokatna sivocrna gomila bila je ratni brod, i osamnaest pilastra stršalo je s njegova desna boka poput osamnaest oklopnih tornjeva. Usamljenog i krhkog Inokentija nešto je privlaèilo preko tog malog trga pod provu teškog, brzog broda. Okrenuo se kao da se želi spasiti - i krenuo nadesno, niz Kuznetski most. Tu je, uz sam rub ploènika, jedan taksi upravo kretao. Inokentij uðe u kola i naredi šoferu da nastavi Kuznet-skim mostom i da skrene ulijevo ispod netom upaljenih uliènih svjetala na Petrovki. Još uvijek je oklijevao - pitajuæi se gdje bi mogao telefonirati, a da mu netko izvana ne poène kovanim novcem lupati po staklu govornice. Ali tragati za mirnom, usamljenom govornicom - to bi bilo još upadljivije. Ne bi li bilo bolje pronaæi neku usred najveæeg prometa, samo da je prislonjena uza zid? Zakljuèio je takoðer da je glupo lutati naokolo sa taksi-šoferom kao svjedokom. Poèeo je prevrtati džepove da pronaðe petnaest kopjejki. Ali sve to više nije bilo važno. U posljednjih nekoliko minuta Inokentij je osjetio kako ga obuzima mir; jasno je shvatio da nema drugog izbora. To bi moglo biti opasno, ali ako to ne uèini... Ako je èovjek neprestano oprezan, može li uopæe ostati èovjekom? Kod semafora na Ohotnom Rjadu njegovi su prsti napipali dva komada od petnaest kopjejki - dobar znak! Prošli su kraj zgrade sveuèilišta, i Inokentij dade znak šoferu da skrene desno. Dojurili su na Arbat; Inokentij pruži šoferu dvije novèanice ne zahtijevajuæi ostatak i krene preko trga, nastojeæi da mu korak ostane odmjeren i polagan. Arbat je veæ bio osvijetljen. Redovi gledalaca ispred kina èekali su da vide Ljubav jedne balerine. Crveno slovo "M" na stanici podzemne željeznice bilo je gotovo skriveno sivom maglom. Neka žena nalik na Ciganku prodavala je strukove žute mimoze. Pokušaj to izvesti što je brže moguæe! Izgovori što je brže moguæe - i spusti slušalicu. Tada æe opasnost biti minimalna. Inokentij je išao ravno naprijed. Neka djevojka u prolazu pogledala ga je. I još jedna. Jedna od drvenih javnih govornica pred stanicom podzemne željeznice bila je prazna, ali Inokentij je zaobiðe i uðe u stanicu. Tu su bile još èetiri, uvuèene u zid - sve zauzete. Ali na lijevoj strani neki èovjek, pomalo nakresan, veæ je spuštao slušalicu, èim je on otišao Inokentij brzo uðe, pažljivo zatvorivši za sobom debela staklena vrata i držeæi ih zatvorena jednom rukom, dok je drugom, drhtavom, ne skidajuæi rukavicu, ubacio novac i okrenuo broj. Poslije nekoliko dugih signala netko je podigao slušalicu s druge strane. "Da?" reèe ženski glas, previše revno a možda i razdraženo. "Je li to stan profesora Dobroumova?" upita on, pokušavajuæi da izmijeni glas. "Da." "Molim vas, zamolite ga da doðe na telefon." "A tko ga treba?" Ženin glas bio je spor i lijen. Vjerojatno je leškarila na kauèu i nikamo joj se nije žurilo. "Pa, vidite... vi me ne poznajete ... Slušajte, to zapravo nije važno. Ali meni je vrlo hitno. Molim vas zamolite profesora da doðe na telefon!" Previše nepotrebnih rijeèi - a sve zbog njegove proklete uljudnosti! "Ali profesor zaista ne može razgovarati sa svakim nepoznatim koji nazove", rekla je žena uvrijeðeno. Zvuèalo je kao da æe istog èasa spustiti slušalicu. Ispred debelog stakla ljudi su žurili kraj reda govornica trèeæi, dostižuæi jedan drugoga. Netko je veæ èekao pred Inokentije-vom kabinom. "Tko ste vi? Zašto ne možete reæi svoje ime?" "Ja sam prijatelj. Imam veoma važne vijesti za profesora!" "Pa onda? Zašto se bojite da mi kažete svoje ime?" Bilo je vrijeme da spusti slušalicu. Ljudi ne bi smjeli imati glupe žene. "A tko ste vi? Jeste li njegova supruga?" "Zašto ja vama moram prva odgovoriti?" pobuni se žena. "Kažite vi meni." Trebalo bi da smjesta prekine razgovor! Da nije bio posrijedi profesor... Inokentij je sad veæ bio bijesan i više se nije trudio da izmijeni glas ili da govori tiho. Poèeo je uzbuðeno zaklinjati telefon: "Poslušajte me! Poslušajte! Moram ga upozoriti na opasnost!" "Na opasnost?" Žena je spustila glas, zatim ušutjela. Ali nije pozvala svog muža - ni govora. "To je još jedan razlog da ga ne pozovem. Možda je sve to laž. Kako možete dokazati da govorite istinu?" Tlo je gorjelo pod Inokentijevim nogama, a crna slušalica na teškom èeliènom lancu topila mu se u ruci. "Poslušajte me, poslušajte!" povikao je sav oèajan. "Kad je profesor nedavno bio na putovanju u Parizu obeæao je svojim francuskim kolegama da æe im nešto dati! Nekakav lijek. I to bi trebalo da im dade za nekoliko dana. Strancima! Shvaæate li? To ne smije uèiniti! Ne smije ništa dati strancima! To bi se moglo koristiti kao provoka ..." "Ali...", nešto je muklo škljocnulo, i onda je zavladala potpuna tišina, bez uobièajenog zujanja ili zvonjave na liniji. Netko je prekinuo vezu. 10 DANTEOVA IDEJA "Novi!" "Doveli su nove!" Zatvorenici iz logora navirali su u glavni hodnik. Skupina zekova iz Mavrina, od kojih su neki išli na veèeru, a drugi veæ veèerali u prvoj smjeni tiskala se oko njih. "Odakle, drugovi?" "A što to vi imate na prsima i na kapama - nekakve zakrpe?" "To su nam bili brojevi", reèe jedan od pridošlica. "I na leðima i na koljenima. Kad su nas otpremali iz logora, strgnuli su nam ih s odjeæe." "Kako to, brojevi?" "Gospodo", rekao je Valentin Prjanèikov, "mogu li upitati u koje mi to doba živimo?" Okrenuo se svom prijatelju Levu Rubinu. "Brojevi na ljudskim biæima? Leve Grigorièu, dopustite da vas upitam zovete li vi to naprednim?" "Valentulja, ne glumi", reèe Rubin. "Idi na veèeru." "Ali kako mogu jesti ako se negdje kreæu ljudska biæa s brojevima na kapama? Pa to je Apokalipsa!" "Prijatelji!" reèe drugi zek iz Mavrina. "Dijele devet kutija Belomora za drugu polovicu prosinca. Imate sreæu." "Misliš Belomor-Jave ili Belomor-Dukate?" "Pola jednih, pola drugih." "Svinje - guše nas Dukatima. Pritužit æu se ministru, na èasnu rijeè." "A kakve to uniforme imate?" upita pridošlica koji je prvi progovorio. "Zašto ste svi obuèeni kao padobranci?" "Tu uniformu sad moramo nositi. Odvratne hulje, poèeli su škrtariti. Nekad su nam dijelili vunena odijela i kapute." Iz blagovaonice je došlo još mavrinskih zekova. "Gledaj, novi!" "Doveli su nove." "Hajde, što se pravite važni! Prestanite se vladati kao da nikad prije niste vidjeli žive zatvorenike. Zakrèili ste èitav hodnik!" 11 "Ma gledaj! Koga ja to vidim! Dof Dneprovski! Pa gdje si bio dosad, Dof? Tražio sam te po èitavom Beèu èetrdeset pete, s kraja na kraj grada!" "U samim dronjcima i neobrijani! Iz kojeg ste logora, prijatelji?" "Iz raznih. Iz Rehlaga ..." "... Dubrovlaga ..." "Pa kako to da sam zatvoren veæ više od osam godina a nikad nisam za njih èuo?" "To su novi logori, Specijalni logori. Osnovani su tek prošle godine, èetrdeset osme. Staljin je dao direktivu da se pojaèa pozadina ..." "Èija pozadina?" "Taèno na ulazu u beèki Prater su me pokupili i - u policijska kola." "Prièekaj èasak, Mitenka, da èujemo nove." "Ne, idemo van na šetnju, van na šetnju! Van na svježi zrak! Takav je dnevni red - èak i ako je potres! Lev æe veæ ispitati nove, ne brini." "Druga smjena! Na veèeru!" "Ozevlag, Luglag, Steplag, Pešanlag ..." "Èovjek bi pomislio da u MVD-u postoji neki veliki, nepriznati Puškin. Ne gubi on vrijeme na duge pjesme, pa èak ni na stihove; on samo daje pjesnièka imena koncentracionim logorima." "Ha, ha, ha! To je smiješno, gospodo, vrlo smiješno", reèe Prjanèikov. "U kakvo mi to doba živimo?" "Šuti, Valentulja!" "Oprostite", upita jedan od novonadošlih Rubina, "kako se vi zovete?" "Lev Grigoriè." "I vi ste takoðer inženjer?" "Ne, ja nisam inženjer, ja sam filolog." "Filolog? Zar ovdje drže èak i filologe?" "Bolje bi bilo da upitate koga ne drže ovdje u šaraški", reèe Rubin. "Imamo matematièare, fizièare, kemièare, radio-inženjere, telefonske struènjake, umjetnike, prevodioce, knjigoveže, arhitekte, tehnièke crtaèe, pa èak i jednog geologa koji je greškom dospio ovamo." "I što radi?" "Nije mu loše - našao je sebi mjestance u fotografskom laboratoriju." "Lev! Ti tvrdiš da si materijalist, a neprestano daviš ljude duhovnim pitanjima", reèe Valentin Prjanèikov. "Poslušajte, prijatelji! Kad vas odvedu u blagovaonicu, naæi æete trideset tanjura koje smo vam postavili na posljednji stol kraj prozora. Napunite želuce - samo nemojte puknuti!" "Najljepša hvala, ali zašto da sebe prikraæujete?" "Nije to ništa. Tko dandanas jede usoljene haringe i prosenu kašu? To je prostaèki!" "Što? Prosena kaša prostaèka? Nisam vidio prosene kaše veæ pet godina!" "To vjerojatno nije proso; to je vjerojatno magara!" 12 "Magarci - jesi li lud? Samo neka nam pokušaju dati magaru! Bacili bi im je u nos!" "A kakva je hrana u tranzitnim logorima u posljednje vrijeme?" "U tranzitnom logoru Èeljabinsk ..." "Celjabinsk novi ili èeljabinsk stari?" "Vaše pitanje odaje poznavaoca. U novom ..." "Kako je sad tamo? Još uvijek ne daju da se koriste zahodi, i tjeraju da upotrebljavate kible i nosite ih dolje s treæega kata?" "Još uvijek." "Rekli ste "šaraška". što znaèi "šaraška"?" "A koliko vam tamo daju kruha?" "Tko još nije bio na veèeri? Druga smjena!" "Bijelog kruha - èetrdeset deka, a crni kruh je na stolu." "Oprostite, kako to mislite - na stolu?" "Baš tako: na stolu. Narezan. Ako hoæeš, uzmeš; ako neæeš, ne uzmeš." "Da, ali za taj maslac i tu kutiju Belomora moramo robijati dvanaest i èetrnaest sati dnevno." "Nije to nikakvo robijanje! Ne mrcvariš se ako sjediš za stolom. Robija onaj koji zamahuje pijukom." "K vragu! Sjedimo u ovoj šaraški kao u moèvari - odsjeèeni od života. Èujete li, gospodo? Kažu da su pritegnuli lopove i dže-pare, i da se ne muvaju više èak ni na Krasnoj Presnji." "Porcija maslaca za profesore iznosi èetrdeset deka, a za inženjere dvadeset deka. Svatko daje prema svojim sposobnostima, svakome se daje prema moguænostima." "Znaèi, radili ste u Dnjeprostroju?" "Da, radio sam s Winterom. A služim kaznu zbog Dnjepro-gesa." "Kako to mislite?" "Pa znate, to vam je bilo ovako - ja sam ga prodao Nijemcima." "Dnjeproges? Ali on je odletio u zrak, razoren!" "što onda? Ja sam im ga prodao razorenog." "Boga mi, ovo je kao svježi povjetarac! Tranzitni logori! Sto-lipinska kola! Logori! Aktivnost! Oh, da mi se otkotrljati do Sovjetske Gavan!" "I natrag Valentulja, i natrag!" "Da, imaš pravo! Dakako, natrag još brže!" "Znate, Leve Grigorièu", govorio je jedan od pridošlica Rubinu, "u glavi mi se vrti od ove iznenadne promjene. Proživio sam pedeset i dvije godine, prebolio sam smrtonosne bolesti, bio oženjen lijepim ženama, dobio sinove, primao akademske nagrade - ali nikad još nisam bio ovako beskrajno sretan kao danas! Kamo sam ovo dospio? Sutra me neæe tjerati van u ledenu vodu! Èetrdeset deka maslaca! Crni kruh - na stolu! Knjige nisu zabranjene! Smiješ se brijati! Èuvari ne tuku zekove. Kakav je ovo veliki dan? Kakav blistavi vrhunac? Možda sam umro? Možda je ovo san? Možda sam na nebu." "Ne, dragi gospodine", reèe Rubin, "vi ste u paklu, baš kao što ste i prije bili. Ali popeli ste se do najboljeg i najvišeg kruga 13 - do prvog kruga. Pitate što je šaraška? Recimo da je pojam šaraške izmislio Dante. Sjeæate se da je Dante razbijao glavu da smisli kamo bi smjestio uèene ljude antike. Bila je kršæanska dužnost baciti te pogane u pakao. Ali renesansna se savjest nije mogla pomiriti s idejom da strpa prosvijetljene ljude zajedno s raznim grešnicima i osudi ih na fizièke muke. I tako je Dante za njih izmislio posebno mjesto u paklu. Ako mi dopustite... To je u Èetvrtom pjevanju, i ide po prilici ovako: S njima se zamku otmjenom prikuèih ... Pogledajte oko sebe ove stare svodove! ... što sedmere visoke ima mire a potok lijep oko njega stražeæ huèi. Došli ste ovamo u Marici, pa niste vidjeli ulazna vrata ... Gle, èetiri æe k nama silne sjene ni radosna ni rastužena lika. ... "Tko su ti", rekoh, "što su mogli spasti toliku èast, da skup napose èine?"" "Ah, Leve Grigorièu, vi ste previše pjesnik", reèe Valentin Prjanèikov. "Ja æu drugu mnogo jasnije protumaèiti što je šaraška. Morate se samo sjetiti onog èlanka u novinama u kojem je stajalo: "Dokazano je da visok prinos ovèje vune ovisi o njezi i ishrani životinje"." 14 PROTESTANTSKI BOŽIÆ Njihovo božièno drvce bilo je granèica bora zataknuta u pukotinu drvene stolièice. Niz malih obojenih žaruljica niskog napona na mljeènim, plastikom omotanim žicama ovijao se dva puta oko nje i spuštao do baterije na podu. Stolièica je stajala u kutu sobe, izmeðu ležajeva na kat, i jedan od gornjih madraca štitio je èitav kut i siæušno božièno drvce od blještavog svjetla sa stropa. Šest muškaraca u grubim, tamnomodrim kombinezonima padobranaca okupilo se kraj božiènog drvca i slušalo, pognutih glava, kako jedan od njih, tamnoputi, mršavi Max Richtman naglas moli protestantsku božiènu molitvu. Nikoga više nije bilo u velikoj prostoriji, koja je bila pretrpana ležajevima na kat, zavarenih okvira. Poslije veèere i jedno-satne šetnje svi su otišli na noæni rad. Max je završio molitvu i svih šestero je posjedalo. Petero od njih bilo je ispunjeno gorko-slatkim uspomenama na svoju domovinu - na svoju ljubljenu, ureðenu Njemaèku, pod èijim je krovovima od škriljevca ovaj najvažniji praznik u godini bio tako svijetao i ugodan, šesti meðu njima bio je velik, krupan èovjek guste, crne brade biblijskog proroka - bio je Židov i komunist. Sudbina Leva Rubina bila je isprepletena s Njemaèkom i u miru i u ratu. U miru bio je filolog koji je specijalizirao germanske jezike, razgovarao na besprijekornom Hochdeutsch a mogao se, kad bi to prilika zahtijevala, prebaciti na dijalekte Srednje-visokog ili Staro-visokog njemaèkog. Mogao se prisjetiti svakog njemaèkog pisca koji je ikad objavljen kao da se s njim lièno upoznao. Mogao je govoriti o manjim gradiæima na Rajni kao da je èesto šetao njihovim opranim, sjenovitim ulicama. Ali bio je samo u Pruskoj - a i onda samo na frontu. Bio je sovjetski major u "Odjelu za dezintegraciju neprijateljskih oružanih snaga". Iz logora za ratne zarobljenike odabirao je 15 r. Nijemce koji bi pokazali volju da mu pomognu. Izvlaèio ih je iz logora i osiguravao im pristojnu opskrbu u specijalno] skoh. Neke je prebacivao preko fronta s TNT, lažnim reichsmarkama krivotvorenim propusnicama i vojnièkim ispravama. Mogli su baciti u zrak mostove i odš..."

You need to upgrade your Flash Player , or try to enable javascript in order see this document properly.