Antony Burgess - Paklena narandza (doc document) free file download at fliiby.com

"ANTHONY BURGESS Paklena naranča NASLOV IZVORNIKA A Clockvvork Orange Copyright © 1962 by Anthony Burgess Sva prava pridržana. Dijelovi ove publikacije ne smiju se reproducirati ili koristiti u bilo kojem obliku ili bilo kojim sredstvom, elektroničkim ili mehaničkim, uključujući fotokopiranje i snimanje, ili bilo kakvim informatičkim sustavom za pohranu ili obnavljanje, bez pismene dozvole izdavača. C”IP- Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb UDK 821.111-31 = 163.42 IIIIRCiHSS, Anthonv Paklena naranča / Anthonv Burgess ; [prijevod Mm ko Fančović], - Zagreb : Zagrebačka naklada, 1999. 1K”) sir. ; 18 cm. - (Feniks) Prin”viKt djela: A clockwork orange. ISI1N "“53-6234-54-8 ““•iiiki ;imi AMTHOMY 9URGESS Paklena naranča [zagrebačka naklada] ZAGREB, 1999. PREDGOVOR MRVATSKOM IZDANJU Mac Kada je Anthonv Burgess (rođen 1917. u Manches-teru) svakako jedno od najvećih imena suvremene engleske književnosti i vrstan romanopisac i esejist, on svoju slavu uglavnom duguje djelu koje je upravo pred vama - Paklenoj naranči (ili, ispravnije, Naranči na navijanje). Paradoksalno je da je djelo, preko kojeg se Burgess pročuo, najveću pozornost privuklo u nepotpunom obliku. Naime, kada je čuveni redatelj Stanlev Kubrick na filmsko platno prenio svoju viziju Burgessovog antiutopijskog romana, on je to učinio prema američkom izdanju, koje je jedino svjetsko izdanje (pored bivšejugoslavenskog BIGZovog, u biblioteci FEST-romani, prijevod Z. Živković) bez posljednjeg poglavlja. Mladi i još neafirmirani pisac A. Burgess je 1961., u pregovorima sa svojim američkim izdavačem, nerado pristao na izdavačev prijedlog da se posljednje, dvadeset i prvo, poglavlje izbaci iz američkog izdanja. Time je od zaokruženog romana, u kojem protagonist proživljava burne događaje i na kraju biva promijenjen, odrasta, napravljena neka vrsta bajke prepune eksplicitnog nasilja, nepotpun ali gorak komentar otuđenja u suvremenom svijetu - koji je upravo u tom obliku podigao najviše prašine. Kubrickov film, snimljen deset godina kasnije, izazvao je burne reakcije i uveo izraz "ultranasilje" u svakodnevnu uporabu. Bio je megahit u kino-dvoranama i kandidat za četiri Oskara (u kategorijama najboljeg filma, režije, montaže i adaptiranog scenarija; u sve četiri kategorije izgubio je od Francuske veze Williama Friedkina). Bio je to jedan od 5 prvih filmova koji su se, nakon pada zloglasne hollywood-ske cenzure, Havesovog koda, usudili izravno prikazati fizičko nasilje. U vrijeme kad je književni predložak napisan, takva nasilnost je još uvijek bila isuviše šokantna, te je Burgess svoje pasaže tučnjava, pljački i silovanja nastojao prikriti briljantnim jezičnim bravurama - kojima, naravno, u filmu nije bilo mjesta. Zbog toga je, kao što sam Burgess gorko primjećuje u predgovoru prvom cjelokupnom američkom izdanju (A Clockwork Orange Resucked, Ponovno sisanje paklene naranče), većini ljudi film bio prijemčiviji od knjige. U romanu, Burgessov Alex i njegova tinejđerska (nadsatska) banda govore žargonom koji je neobična mješavina ruskog i engleskog. Nažalost, u prijevodu nikako nije bilo moguće prenijeti briljantno duhovit način na koji se autor služio mehanizmima nastanka engleskog uličnog slan-ga da uklopi ruske riječi u engleski izgovor. Najviše stoje bilo moguće postići (bez tolikog prekrajanja strukture knjige da bi to predstavljalo nedopustivo zadiranje u Burge-ssovu autorsku viziju) bilo je da se - za razliku od svih drugih prijevoda "na prvu loptu" - barem ostavi atmosfera pubertetske afektacije služenja stranim jezikom u svakodnevnom izražavanju. U originalu je knjiga predstavljala takvu "lingvističku avanturu" (Burgess, n. dj.) da su neka izdanja zbog lakšeg čitateljskog snalaženja donosila priručne rječnike. Zbog mnogo veće srodnosti ruskog i hrvatskog nego ruskog i engleskog, smatrali smo da za to u našem izdanju nema prijeke potrebe. Većini prevoditelja i sam naslov zadavao je problem; clockwork orange prevođenje kao mehanička ili čak (zbog nejasne asocijacije na pakleni stroj ili paklenu prirodu radnje) paklena naranča, a najpreciznije bi bilo naranča na navijanje. U pitanju je stari cockney žargonski izraz, koji označava nešto što ne može postojati, i koristi se za 6 usporedbu s nečim stoje isto toliko neobično kao zamisao naranče koja se navija - čudno ili izopačeno, npr. homoseksualno. Autor na dovoljno mjesta u knjizi spominje navijanje naranče pa je jasno na kakav je izraz mislio. Mada je Burgess nakon 1961. napisao mnogo izvrsnih romana, i u "glavnom toku" literature i u znanstvenofan-tastičnoj domeni antiutopije (od čega valja posebno napomenuti zanimljivu Tisuću devetsto osamdeset petu, polemičku kritiku/obradu čuvenog Orvvellovog djela), njegova slava još uvijek počiva na Naranči. Konačno se hrvatski čitatelji mogu u integralnom obliku uvjeriti zašto. M. Fančović o "A t-\ onda, što ćemo?" Bio sam tu ja, to jest Alex, i moja tri druzja, to jest Pete, Georgie, i Tupi, koji je bio zbilja tup, i sjedili smo u mliječnom baru Korova (što će reći Krava) lupajući razu-doke što da napravimo od te večeri, gadnog mračnog zimskog večernjeg kopilana mada suhog. Mliječni bar Korova bio je mjasto za mlijeko-plus, a vi ste možda, O braćo moja, zaboravili kakva su ta mjasta bila, jer se stvari tako skoraj-šo mijenjaju ovih dana i svi su brzi na zaboravu, a ni novine se baš nešto ne čitaju pretjerano. Pa, ono što su tamo prodavali bilo je mlijeko plus još nešto. Nisu imali dozvolu za točenje pića, ali još nije bilo zakona koji bi branio neke od novih veščica koje su stavljali u staro moloko, pa si ga mogao pjati s vellocetom ili svnthemescom ili dren-cronom ili jednom ili dvije druge vešče što bi ti dale finih mirnih horroršo petnaest minuta divljenja Gospodjinu i svim Njegovim svetim anđelima u tvojoj lijevoj cipeli sa svjetlima koja ti pršte svud po mjazgu. Ili si mogao pjati mlijeko s noževima unutra, kako smo govorili, i to bi te izoštrilo i učinilo spremnim za malo prljavog dvadeset-na--jedan, i to je bilo ono što smo pjatili ove večeri s kojom otpočinjem cijelu ovu priču. Naši džepovi bili su puni đengi, pa nije bilo stvarne potrebe s gledišta krastanja još lijepih parica da se tolčokira neki stari vjek u uličici, vidja ga se kako pliva u svojoj krvi dok mi brojimo plijen i dijelimo na četiri, niti da se napravi ultranasilje nad nekim drhtavim starejšim sjedokosim 11 komadom u nekom dućanu i odleprša s utrobom blagajne. Ali, kao što kažu, nije sve u novcu. Nas četvorica bili smo odjeveni po najnovijoj modi, stoje u tim danima značilo crne jako tijesne tajice sa starim kalupom za hladetinu, kako smo ga mi zvali, koji je prianjao uz prepone ispod tajica, to da štiti, a isto i nekakav lik koji si mogao vidjati dovoljno jasno na određenom svjetlu, tako daje moj bio u obliku pauka, Pete je imao rukaju (što će reći šaka), Georgie je imao jako lijepo urađen cvijet, a jadni stari Tupi je imao jako isplaženu i iskeženu klauno-vog licoja (što će reći lice), jer Tupi nikad nije imao nekih jakih ideja i bio je, izvan svake sumnje bilo kog nevjernog Tome, najtuplji od nas četvorice. I nosili smo strukirane jakne bez ovratnika, ali s tim jako napumpanim ramenima (što smo zvali "plećojke") stoje bilo otprilike izigravanje da odista imamo takva ramena. Onda smo, braćo moja, imali one prljavobijele marame oko vrata što su izgledale kao pasirani kartofli ili pire s nekakvim uzorkom napravljenim vilicom. Kosu smo nosili ne predugu i imali smo fajn hor-roršo čizme za cipelarenje. "A onda, što ćemo?" Bile su tri djevočke za pultom skupa, ali bili smo četiri nas maljčika i bilo je obično kao jedan za sve i svi za jednog. Ti komadi isto su bili odjeveni po posljednjoj modi, s purpurnim i zelenim i narančastim perikama na golovama, od kojih je svaka koštala ne manje od trotjedne ili četvo-rotjedne plaće tih komada, ja bih rekao, i odgovarajućom šminkom (dugine boje oko golozja, a usne našminkane veoma široko). Onda su imale i te duge ravne haljine, a na dijelu za grudaja imale su značkice kao srebrne s imenima raznih maljčika - Joe i Mike i tako to. To su trebala biti imena raznih maljčika s kojima su spatjalc prije četrnaeste. Stalno su gledale u našem smjeru i skoro mi je došlo da kažem da nas trojica (kutom usana, naime) trebamo otići 12 na malo spolnosti i ostaviti jadnog starog Tupog, jer bi to bilo samo pitanje kupjati Tupom pol litre bijelog ali ovaj put s malkice svnthemesca unutra, ali to baš ne bi bilo po kao pravilima. Tupi je bio jako jako ružan i tup baš kao i njegovo ime, ali je bio horroršo gadan borac i vrlo vješt na čizmi. ■ "A onda, što ćemo?" Čelovjekkoji je sjedio kraj mene, jer je tamo bilo dugo postavljeno sjedalo koje je išlo duž tri zida, bio je itekako daleko sa golozjima staklastim i nekako je brboljio slovja kao "Aristotel tamo vamo radno vani biciklistični daj for-fikularno pametno". Bio je zbilja tamo drugdje, baš daleko, u orbiti, i ja sam znao kako je to, iskušavši to kao i svatko drugi, ali u to doba sam došao do toga da mislim kako je to nekako kukavička vešč, O braćo moja. Ležali biste tamo nakon što ste popili staro moloko i onda biste dobili misal da je sve oko vas nekako u prošlosti. Mogli ste sve vidjati dobro, sve to, sasvim jasno stolove, stereo opremu, lustere, komade i maljčike - ali je to bila kao neka vešč što je bila tamo, ali više nije tu. I bili biste nekako hipnotizirani vašom čizmom ili cipelom ili noktom kako već bude, a istodobno biste bili podignuti za stari ovratnik i protreseni poput mačke. Bili biste treseni i treseni dok ne bi ništa ostalo. Izgubili biste svoje ime i svoje tijelo i sebe i baš vas nije bilo briga, i čekali biste dok vam čizma ili nokat ne postanu žuti, onda sve žući i žući cijelo vrijeme. Onda bi svjetla počela pucketati poput atomike i čizma ili nokat ili, što već bude, djelić prašine na vašim hlačama, pretvorili bi se u veliko veliko veliko mjasto, veće od cijelog svijeta, i upravo biste bili upoznati sa starim Gospodji-nom iliti Bogom kad je sve bilo gotovo. Vratili biste se u ovdje i sada nekako cvileći, s ustima sasvim spremnim za kmekme. Sad, to je jako lijepo, ali veoma kukavički. Niste stavljeni na ovaj svijet samo da biste došli u dodir s Bogom. 13 Takva itv&T mogla je izvući svu snagu i dobro iz čelovje-ka. : "A onda, što ćemo?" Stereo oprema bila je uključena i pomislili biste da se pjevačev golos kreće iz jednog dijela bara u drugi, leteći do stropa i onda se obrušavajući i jureći od jednog do drugog zida. Bio je to Berti Laski koji je strugao zbilja starejšu stvar zvanu "Ti mi ljuštiš boju". Jedna od tri komada za šankom, ona sa zelenom perikom, stalno je uvlačila trbuh i izbacivala ga u ritmu onoga što su zvali glazbom. Mogao sam osjetiti da noževi iz starog moloka počinju bockati, i sad sam bio spreman za malo dvadeset-na-jedan. Pa sam skiknuo: "Van van van van!" kao pseto, i onda sam opalio tog vjeka stoje sjedio kraj mene, i bio daleko i razble-betan, jednim horroršo udarcem na ukho iliti organ sluha, ali on to nije osjetio i nastavio je sa svojim: "Telefonska zamješancija i kad frfularije budu dumbidumbidu." Osjetit će on to kad se vrati, kad stigne iz onog dalekog mjesta. "Kamo van?" pitao je Georgie. "Ma, samo šetati", rekao sam, "i vidjati što će naići, O braćo moja mala." Pa smo izišli u veliku zimsku noćaju i krenuli niz Bulevar Marghanita i skrenuli u Aveniju Boothbv, i tamo našli ono što smo baš i tražili, maljutku pošalicu da s njom otpočnemo tu večer. Bio je to jedan drhtavi starejši vjek učiteljskog tipa, s naočalama, usta otvorenih na hladnom zraku noćaje. Imao je knjige pod rukom i ušljivi kišobran i dolazio je iza ugla iz Javne knjižnice, koju nije baš puno ljudo-va koristilo tih dana. Niste zbilja vidjeli baš mnogo starih buržoaskih tipova vani nakon mraka tih dana, zbog malobrojnosti policije i nas finih mladih maljčika uokolo, i ovaj čelovjek profesorskog tipa bio je jedini pješak u cijeloj ulici. Pa smo dogiljali do njega, veoma pristojno, i ja sam rekao: "Ispričavam se, brate." 14 i Izgledao je maljenko puglan kad je vidjao nas četvoricu tako, kako prilazimo sve tiho i pristojno i nasmiješeno, ali je rekao: "Da? Stoje?" veoma glasnim učiteljskim golosom, kao da nam pokušava pokazati da nije puglan. Ja sam rekao: "Vidim da imaš knjige pod rukom, brate. Odista je rijetko zadovoljstvo u ova vremena naići na nekog tko još čita, brate." "Oh?" rekao je, drhteći. "Je li? A, shvaćam." I stalno je prelazio pogledom s jednog na drugog od nas četvorice, sada se nalazeći kao u sredini veoma nasmiješenog i uljudnog četverokuta. "Da", rekao sam. "Zanimalo bi me veoma, brate, ukoliko bi mi ti ljubazno dozvolio vidjeti kakve knjige su to što ih nosiš pod rukom. Ništa na ovom svijetu nije mi milije od dobre čiste knjige, brate." "Čiste", rekao je. "Čiste, ha?" A onda je Pete zgrabjao te tri knjige od njega i dao nam ih zbilja skorajše. Kao trojica, svi smo imali po jednu da vidjamo osim Tupog. Ona koju sam ja dobio zvala se Osnove kristalografije, pa sam je otvorio i rekao: "Izvrsno, odista prvorazredno", stalno okrećući stranice. Onda sam rekao veoma šokiranim golosom: "Ali što je ovo ovdje? Kakva je ovo prljava slovja? Sav crvenim što sam pogledao takvu riječ. Razočaravaš me, brate, zbilja me razočaravaš." "Ali," probao je on, "ali, ali ..." "Sad," rekao je George, "ovdje je ono što bih ja nazvao zbilja prljavim. Ovdje ima jedna slovja koja počinje na k i jedna na p." On je imao knjigu koja se zvala Čudo pahuljice. "Oh", rekao je jadni stari Tupi, smotrajući preko Pete-ovog ramena i idući predaleko, kao što je uvijek i išao, "ovdje piše što joj je sve uradio, i tu je i slika i sve. Ma", rekao je, "ti si samo pokvarena stara ptičurina." 15 "Starac tvojih godina, brate", rekao sam ja i počeo kidati knjigu koju sam držao, i ostali su učinili isto s knjigama koje su oni imali, Tupi i Pete se otimajući oko Rombo- hedralnog sustava. Starejši profesorski tip počeo je kričati: "Ali one nisu moje, to je vlasništvo zajednice, ovo je čisti bezobrazluk i vandalsko djelo", ili tako neka slovja. I pokušao nam je kao oduzeti knjige, što je bilo patetično. "Ti zaslužuješ dobru lekciju, brate," rekao sam, "zaslužuješ je." Ta knjiga o kristalima koju sam ja imao bila je vrlo tvrdo uvezana i teška za razrazjati u komade, bivajući zbilja starejša i napravljena u danima kad su se stvari pravile da kao potraju, ali sam uspio poderati stranice i baciti ih šaku po šaku poput pahuljica, mada velikih, posvuda po tom kričućem starom vjeku, a onda su ostali uradili isto sa svojima, dok je stari Tupi plesao okolo poput klauna kakav je i bio. "Eto ti", rekao je Pete. "To ti je kaša od Ijuskica za tebe, ti odvratni čitatelju gadosti i prljavština." "Ti zločesti stari vječe, ti", rekao sam ja, i onda smo ga počeli ritati. Pete mu je držao rukaje, a Georgie mu je nekako rastvorio usta i Tupi mu je istrgnuo umjetne zubaje, gornje i donje. Bacio ih je na pločnik i ja sam ih podvrgnuo starom gaženju čizmom, mada su bili tvrdokorni, bivajući načinjeni od nekakve nove horroršo plastične tvari. Stari vjek počeo je puštati nekakve raspadajuće šumovaje - "vuf vaf vof” - pa je Georgie popustio stisak kojim mu je držao gubaje razmaknute i samo mu dao jednom po bezubim ustima svojom oprstenjenom šakom, i od toga je stari vjek počeo puno stenjati, a onda eto krvi, braćo moja, stvarno prelijepo. Pa smo onda samo mu skinuli vanjske platje, skidajući ga do veste i dugih gaća (jako starejše; Tupi mu je skoro otkinuo glavu), i onda ga Pete prekrasno udario u pjat, i pustili smo ga. Krenuo je nekako teturavo, jer to stvarno nije bio previše jak tolčok, stalno: "Oh oh oh", ne 16 znajući gdje je i stoje zbilja, i mi smo mu se rugali i prevrnuli mu džepove, dok je Tupi u međuvremenu plesao uokolo s njegovim ušljivim kišobranom, ali u njima baš i nije bilo puno toga. Bilo je nekoliko starejših pisama, od kojih su neka potjecala još iz 1960., s: "Moj najdraži najdraži" u njima i sva ta čepuka, i privjezak s ključevima i starejša rasklimana penkala. Stari Tupi odustao je od svog plesa s kišobranom i naravno morao početi čitati naglas jedno od pisama, kao da pokaže praznoj ulici da zna čitati. "Moje drago," recitirao je, vrlo visokim golosom, "mislit ću na tebe dok nisi tu i nadam se da ćeš zapamtiti da se toplo odjeneš kad izlaziš na večer." Onda je ispustio jako Šum-naji smjah - "ho ho ho" pretvarajući se da počinje brisati svoju jamušku s njim. "U redu", rekao sam. "Pustite, O braćo moja." U hlačama tog starejšog vjeka bilo je samo malenko love (to jest novca) - ne više od tri golije - pa smo podvrgli sve te prljave male novčiće tretmanu razbacivanja, postoje to bio kokošji napoj prema iznosu lijepovčica koji smo već imali kod sebe. Onda smo polomili kišobran i razrazjali mu platje i prepustili ih vjetrovima, braćo moja, i onda smo bili gotovi sa starejšim vjekom učiteljskog tipa. Nismo uradili mnogo, znam, ali to je bilo samo kao početak večeri i ja nemam namjeru davati iza priku vama ili vašima za to. Noževi u mlijeku-plus sad su bockali fino i horroršo. Sljedeća stvar je bila da se poigramo samarića, što je bio način da se riješimo nešto lovice kako bismo imali više inicijative za kao malo dućanskog krađovanja, pa smo ušli u Duke of New York na Amisovoj aveniji i svakako da su tamo udobno smještene bile tri do četiri stare babuške koje su pjatjale svoje crno s pjenom od DP (državne pomoći). Sad smo mi bili jako dobri maljčici, smješeći se dobro-večernje svakome i svima, mada su se te stare naborane paljerice počele skroz tresti, sa starim rukajama, prošaranim 17 venama, koje su drhtale oko čaša i prolijevale pjenu na stol. "Ostavite nas na miru, dečki," rekla je jedna od njih, s licem kao tloris od toga stoje bilo oko tisuću godina staro, "mi smo samo sirote starice." Ali mi smo samo izložili zube, bijes bijes bijes, sjeli, pozvonili, i čekali da momak dođe. Kad je stigao, sav nervozan i trljajući ruke o svoju masnaju pregaču, naručili smo nam četiri veterana - veteran je rum i seri brendi izmiješan, stoje bilo popularno baš tad, a neki su voljeli i malo limete u to, što bi bila kanadska varijanta. Onda sam ja rekao momku: "Daj onim jadnim starim babuškama tamo preko nešto hranjivo. Veliki Škoti za sve i nešto za ponijeti." I istresao sam pun džep đengi svud po stolu, i ostala trojica su slijedila moj primjer, O braćo moja. Pa su dupli zlatnjaci bili donijeti za stare izbrazdane pa-ljerice, i one nisu znale što da kažu ili učine. Jedna od njih je uspjela protisnuti: "Hvala, dečki", ali si mogao vidjeti kako one misle da se nešto prljavo kao sprema. U svakom slučaju, dana im je svakoj po boca Yank Generala, to je vinjak, za ponijeti, i dao sam novce za njih da im se dostavi svakoj po tucet crnog s pjenom sljedeće jutro, da one ostave svoje smrdljive stare ženskaje adrese na pultu. Onda smo s lovom stoje preostala otkupili, braćo moja, sve mesne pite, perece, sirne grickalice, čips i čokolade u tom mjastu, a i to je bilo za stare komade. Onda smo rekli: "Vraćamo se za minjutu", a stare pticaje su još govorile: "Hvala, momci", i: "Bog vas blagoslovio, dečki", i mi smo izlazili bez i prebite pare u našim karmanima. "Od toga se osjetiš baš dobrajo, zbilja", rekao je Pete. Mogao si vidjeti da jadni stari tupi Tupi nije baš ponjimao sve to, ali nije rekao ništa iz straha da bude nazvan glupajom i šupljotikvim čudakom. Pa, krenuli smo sad oko ugla u Aveniju Attlee, i tamo je bio taj dućan sa slatkišima i tumorima još otvoren. Ostavili smo ih na miru, ima tome 18 tri mjeseca, i cijeli frtalj bio je vrlo miran u cj..."

You need to upgrade your Flash Player , or try to enable javascript in order see this document properly.