"Abdulah Sidran SJEĆAŠ LI SE DOLI BEL SADRŽAJ: kad pođeš u čile dani i noći u kući zoljevih pred kajtezovim vratima vlast nad samim sobom ženska pod uličnim svjetlom sa ženskom nasamo hoće li ikad svanuti jutro? u potrazi za šintorom otac sve zna? tamo je orion – a gdje je milano? dvostruka poruka o plaču porodična kolona ide u faletiće "hoće li sunce u ovom gradu ikad zasjati kako treba?" nema ničeg izvan materijalnog svijeta? ljubav je dičkin pim! očigledna nastava ljubavi u nas je sramota biti nježan pakao u tavanskom raju "moja prošlost – to sam ja!" svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem BILJEŠKA O PISCU Frame2 frame end Frame1 frame Abdulah Sidran Abdulah Sidran SJEĆAŠ LI SE DOLI BEL kad pođeš u čile Prolazeći pored pločanskog groblja, na putu prema Saburinoj školi, đaci jutarnje smjene ispuštali su tašne iz ruku i dlanovima protirali krmeljave oči: u Hitlerovom igralištu osvanuo je pravi pravcati ringišpil sa dvadesetak drvenih sjedišta okačenih željeznim lancima za široki išarani obod krovne konstrukcije. Iz spleta izlizanih drvenih greda, lanaca, daski i nevidljivih instalacija u tišinu mahalskog jutra nahrupiše žestoki zvuci truba, bubnjeva i harmonika od čega naglo strujnu krv u zastalim đačkim tijelima. Živ a nestvaran ženski glas, u ritmu koji su dječija srca lako sustizala, kazivao je djeci neke čudne riječi od kojih se u glavi maglilo a pred očima mutile slike:
"Kad pođeš ti sad u dalek kraj, u Čile, u Čile, znaj da su sve žene tamo bajne kao vile i lepe kao san. Ajaaaj, ajaaaaj – u Čile!" Tako je, s pjesmom o vilinski lijepim ženama u dalekom nekom Čileu, počelo sedamnaesto ljeto Sabahudina Zolja, u kući i među drugarima zvanog Dino. Svoje je ime Sabahudin nosio s delikatnim osjećanjem ponosa što je upravo njemu zapalo da iz porodičnog kataloga imena ponese ime očevoga brata, Sabahudina Zolja, grafičara, tipografa, komuniste čiji su se život i tijelo, potonuvši negdje u jasenovačkim savskim logorskim mutljazima, polako selili u legendu. A mladi se Sabahudin toga ljeta upravo nalazio pred odškrinutim vratima života, velikog života, kako je tu riječ sam obično ispisivao na stranicama svojih aljkavo vođenih dnevnika. Ni dječak ni mladić, ni čovjek ni dijete, Dino je toga ljeta bio naprosto bićence, muško bićence tek napadnuto noćnim snovima erotičkog elektriciteta, biće brzo na jeziku i lako na suzi, što je, kao svojstvo, po svemu sudeći, bilo ukrštaj dvaju njegovih djetinjih iskustava: jednog, iz dugih noćnih orgazmičnih časova čitanja i čitanja ogromnih tomova one pustolovne literature koja, pravodobno konzumirana, tako efikasno i suptilno razvija moralni instinkt, a što se, sasvim netačno i nepravedno, imenuje šundom – i drugog, kome je teško dati ime, ali je nesumnjivo vezano za porodične selidbe na relaciji Sarajevo – Zvornik – Sarajevo: teško brundanje kamiona natovarenih drvenim namještajem, oči natekle od što puštenih a što progutanih suza, povraćanje grožđane kiseline, konzumirane maločas, u velikim žuto-bijelo-natrulim bobicama, dok je šofer odmarao mašinu i podmazivao grlo u vlaseničkom bircuzu kojem Sabahudin ne pamti ime, ali koji se, sigurno, morao zvati "Kod Rođe." Eto – pred očima takvog plačljivog dječarca toga su se ljeta vrata života otvorila u obliku raširenih lijepih, zdravih nožica N. N., seljančice čije je ime zauvijek ostalo Sabahudinova tajna, a nadimak ono po čemu se pročula tri kvarta uokolo, i dalje, ko zna kuda i dokle, širom neravne Bosne, kud su je sve vodili nesretni i mutni putevi njenog jedinog tužnog života. Nije ostalo upamćeno kako se to slučilo da ljepuškasta seljančica ponese nadimak Doli Bel, ali oni koji se sjećaju gužvi i tuča pred sarajevskim ljetnjim kinom "Istra" pamte i da se tih godina najduže vrtio čarobni film s naslovom "Evropa noću", u kome se, u nekom pariškom baru, pojavljuje nestvarno lijepa striptizeta takvoga imena. Dječaci, dežurni onanisti, skakali bi sa okolnih krovova u času kad bi se, uličicama pored Bezistana, ugašenih svjetala, nečujno privukla "marica" puna spremnih i dobro raspoloženih momaka iz lugavinske i vratničke
stanice milicije, na čelu kojih bi se, naravski, nalazio čuveni Salko Jež od čijeg je masnog i znojnog lica sa četiri podvoljka i dlakave mesnate ručerde bježalo i staro i mlado, i krivo i pravo, i dužno i nedužno, od Marindvora do Vratnika, od Malte do Skenderije, od Hrida do Sedrenika. (Govorilo se, i u tome je moralo biti istine, kako je izvjesni Tarzo – sarajevska specijalnost: Dragan = Draga, Tarzan = Tarzo – dao da mu se na ruci velikim pismenima istetovira: Smrt Salki Ježu! Koje li je taj batine morao pojesti?) Život se dakle toga ljeta zbivao što pred ljetnjim kinom, što pred Kajtezovim vratima, što u Hitlerovom igralištu, prema kojem su, uz Kovače, djeca trčala podvriskujući: U Čile, u Čile! Okolo su, pored nišana, na ponjavama sjedile žene iz okolnih kuća: svjetla brojnih sijalica, u ritmičkom okretanju, prelamala su se u mesingu žutih džezvi. Žensko mahalsko teferičenje nije potrajalo dugo: uskoro zaredaše tuče. Vratničani protiv Bistričana, Patkačani protiv Pirušana, ovi protiv onih i oni protiv ovih. Sa zida iznad ringišpila prvo bi zasula kamena artiljerija, zatim bi ulijetala pješadija sa toljagama i lancima i bitka se nastavljala prsa u prsa. Majstori su naglo kočili ringišpil, u zraku se sudarale stolice, dječija vriska i skika punila je vazduh, dok su kafedžike hvatale zaklon – iza rijetkih kamenih nišana. Sabahudina su ove tuče mimoilazile, prislonjen uza zid pokušavao je razabrati smisao toga što se zbiva, uočivši nepogrešivo pravilo po kojem majstori, poslije tuče, navijaju muziku ritamski suprotnu onoj koja je svirala prije izbijanja tuče. Prilazio je ringišpilu oprezno, kao i drugi, tražeći u rulji koja se skuplja poznato lice djevojčice krupnih i zrelih sisa koje su mu, zanjihane, lelujale mrakom sna iz kog se budio mokroga trbuha, s mutnim osjećanjem krivnje i nečisti. Onaj jedan sastanak s njom, na kome se nije pojavila, prevukao je preko Dininih očiju tanku mrenu bola i povrijeđenosti, dok se u stomaku grčilo klupko nekakve nejasne želje za osvetom: sada mu se njeno lice činilo bezazleno i glupo, glupo bezgranično, u tome je, činilo mu se, stanovala nekakva mala utjeha. I ta pjesma, što upravo trešti, kao da je namijenjena njemu, on pokušava misao zaposliti nečim drugim, ali mu nikako ne uspijeva, i zajedno sa tenorskim triom glasova on izgovara te riječi pune samo njemu znanog bola i smisla: " ... Na mostu čekam na te da l' ćeš ipak doć' i drhtim videć ' bujne vode silnu moć – Kao reka koja teče ti ćeš pokraj mene proć'..."
Ta će mu melodija zvoniti u glavi i noću, u samoći golubarnika što ga je stvorio sam, podijelivši prostor šupe horizontalnim tavanskim podom, na kome se opet, vertikalnom žičanom mrežom, formirao prostor golubnjaka s jedne, i prostor Dinine "baze" s druge strane. S jedne, gugut golubova, rasuto žito i perje, s druge svijeća, baterija, "Kako se kalio čelik", "Dubrovački gusar", "Estetika" nekakvog Benedeta Kročea, knjiga za koju se Dino nikako nije mogao načuditi otkuda u kućnoj biblioteci njegovog oca, Mahmuta Zolja, upravnika gradskog ekspres restorana, čovjeka čiju je ljubav Dino nesumnjivo posjedovao, čak u mjeri koja bi se mogla smatrati privilegijom – ali čiji mu cjelovit ljudski lik i životni put nikako nije bio jasan. Česti razgovori između oca i sina doticali su se svake božije i ljudske teme i priče, samo je teška zavjesa šutnje i nepomena prekrivala pozornicu na kojoj se odvijao život prvotnog mašin-bravara, potonjeg sindikaliste i visokog činovnika Ministarstva rada Mahmuta Zolja. dani i noći u kući zoljevih Jutra u kući Zoljevih osvitala su s majčinom ceduljom i novčanicom od sto dinara na stolu. Krmeljave oči sinova svakoga su jutra čitale poruku kojom su njenim knjigovodstvenim krasnopisom u cigla tri reda bivali ispisani upozorenje, i prijetnja, i molba: hljeb 42, mlijeko 35. Čuvajte kusur i Melihu. A svaki je od braće odlazio u svoje dane i poslove: Kerim, negdje dolje, u grad, među prijatelje – maturante u čijim se domovima vrtio gramofon s najnovijim pločama Pol Enke i gdje su noću održavane sjedeljke s pićem i plesom, nazivane čudesnom riječju žur, u kojoj je Sabahudin osjećao miris ženskog tijela i polumraka, ali čije mu je doslovno značenje ostajalo tajnom; on se sklanjao u mir golubane, među knjige iz čijih je svjetova izlazio ošamućene glave: među drugove, u ulicu, dolazio je šeprtljava koraka, lišen identiteta kušao je gledati taj svijet očima Nike Bartule, dubrovačkog gusara čiji mu se život činio jedinim prihvatljivim, stvarnim i mogućim. Samo će ga jednom, na jedan tren, po usijanoj pubertetskoj glavi zveknuti rečenica njegovog prijatelja Mansuda Kotura, kome je na nekoliko dana pozajmio prvi tom ove čarobne literature: "Nema to veze. Palamude – od A do Ž!" Najmlađi od braće Zoljevih, Midhat Zolj, nevoljni učenik elektroprivredne škole, okretao je neke svoje poslove i trgovine: lutrija, staro gvožđe, gus, mesing i bakar – s jednim tako bliskim a teško ostvarivim ciljem: da se udvostruči stodinarka, pa da ova opet raste, i sve tako dok se ne zakopiti nekakav mali kapital nakon kojeg bi se moglo krenuti u "ozbiljnije poslove". Sabahudin je svome mlađem bratu želio svaku sreću u teškom poslu umnožavanja novca i oholost starijega nije ga priječila da ponekad u doslovnom smislu asistira obavljajući niže poslove ručnoga rada: sipanje brokata po novogodišnjim čestitkama, izrezivanje trouglova pak-papira, od kojih će nastati špicasta novogodišnja kapa... Iz majčinih jutarnjih pismenih poruka, neprikosnoven je bio samo onaj dio što se odnosio na kupovinu hljeba i mlijeka: oko kusura, braća su se utrkivala pod izgovorom kojekakvih izmišljenih školskih potreba, za što nijednom, bogu hvala, nije nedostajalo mašte. Sestrica se igrala u dvorištu između baraka
i ako je oko nje nešto trebalo paziti i čuvati činile bi to dobre komšinke u ime ljubavi i sažaljenja prema Seniji Zolj, knjigovođi u trgovinskom preduzeću "Željeznica", paćeničkoj materi četvoro djece ("Sve jedno drugom do uha") i nesrećnoj supruzi Mahmuta Zolja o kome su imale svoje, jednom za svagda utvrđeno mišljenje: dobar i fini čovjek – samo kad ne pije. A kada ne pije Mahmut Zolj? Sabahudin, koji je u "Dnevniku" zapisao: "Iz knjiga sam naučio da puno mislim o sebi" – uzalud je nastojao pronaći neku zakonomjernost u očevim opijanjima. Činilo mu se izvjesnim samo jedno: bilo je opasno kada se tata dotjera, obuče čistu košulju i ispeglano odijelo, čemu je prethodila temeljita higijenska priprema pred umivaonikom. Mažući i glancajući očeve crne cipele, Sabahudin je ispod oka promatrao njegove gole fudbalerske listove nogu i čudio se šta lijepoga nalazi u pjesmi koju jedva čujno pjevuši dok četkom sapunja svoje direktorsko lice i aluminijskim aparatom prelazi preko smede-žutih čekinjastih dlačica: "S ooone straaane Jaaaajca gaajtaan traaava raaasla ..." Bezbolna i srećna varijanta očevoga opijanja zbivala se – kako Sabahudin pamti – kada kući dođe u popodnevnim satima, neznatno zaklaćen u hodu, i odmah s vrata postavi jedno od onih svojih pitanja na koja odgovor niti traži niti očekuje: – Šta se novo zbiva u svijetu? – Kaži nam, pa da ti kažemo – govorila je majka hineći ljutnju, koja će, tren potom, postati stvarna, jer će Mahmut Zolj početi iz svih džepova da vadi izgužvane novčanice i da ih, ne gledajući i ne brojeći, dijeli sinovima nespremnim da odbiju. – Ovako on i po kafanama. A ja ovdje nemam šta jesti. – Komunizam mora doći do dvije hiljadite godine! – uzviknuo je Mahmut Zolj podižući svoju ženu u zrak i vrteći je ukrug opasno nagnut leđima prema podu. – Nemoj ti pit' – ku' ćeš boljeg komunizma!? – odgovarala je mater otimajući se iz očevog zagrljaja, dok su se Sabahudinove oči širile od zadovoljstva što ih gleda u nečemu što bi moglo naličiti sreći. Ona bolna i nesrećna varijanta očevih pijanstava zbivala se noću: prigušen majčin plač, zatim tamna sjenka očevog tijela u otvoru vrata i pijana ruka što baulja oko prekidača: – Ustajanje, bando banditska! Sinovi bi, jedan po jedan, napuštali široki bračni krevet, kao osuđenici prilazili stolu za kojim je, naoko miran i pribran, u pročelju sjedio otac:
– Žene u drugu sobu! – bivala je posljednja očeva naredba prije početka noćne porodične konferencije na čijem se "dnevnom redu" nalazio splet kućnih tekućih problema što su u zapisnik ulazili jednostavnim imenovanjem: 1. Kerim, 2. Sabahudin, 3. Midho, 4. Razno. Vosak očevog lica topio se nad stolom u plamenu sijalice po kojoj su muhe ostavile crne tačkaste tragove. Sabahudin nije mogao odvojiti oči od njegove ruke na stolu: prsti spleteni u čvor iz koga se povremeno otima desna šaka i prstima nervozno lupka po šarama plastične mušeme. – Da ne mislite da sam pijan, sastanak će voditi Kerim. Strah od batina, predviđenih pod četvrtom tačkom noćnog dnevnog reda, činio je da Kerim svoje rečenice izgovara telegrafskim jezikom, prešućujući što se moglo i dalo prešutjeti, ublažujući što se moglo i dalo ublažiti: Midhine jedinice, Sabahudinovo pušenje, svoje prekoračenje kućnih nadležnosti dok batinama interveniše povodom grijehova mlađe braće... Braća su ove noćne konferencije razlikovali jednu od druge po tome što je otac na svaku od njih donosio neku novu riječ. Bivale su to riječi kojih značenja Sabahudinu mahom nisu bivala znana, ali bi očevo beskrajno ponavljanje učinilo da mu se njihov smisao otvarao s lakoćom: – Ja to od tebe permanentno doživljavam. Per-ma-nen-tno! – Ti to permanentno obećavaš! Per-ma-nen-tno! Tako su u Sabahudinov jezik ulazile i one riječi na koje nije nailazio u svom svijetu pustolovne literature: apstrahovati, distinkcija, apsurd, apsolvirati, digresija... I brzo je shvatio da je spasonosni ishod noćne konferencije moguć samo ukoliko otac sam upadne u mrežu digresije, iz koje su izlazile nimalo alegorične priče o njegovom školovanju u nanulama, o samofinansiranju izrađivanjem crteža za djecu imućnijih roditelja (o čemu su dokazi stajali na stolu: izgužvane dnevne novine s marginama prepunim zmijolikih crtarija, karikaturalnih portreta...), o batinama pojedenim za dvomjesečnog robijanja u Belediji, Gestapo i domobrani... – Prođe razno bez batina – rekao bi Midho zavlačeći se pod Sabahudinov pokrivač suprotno okrenutog tijela, s nogama na gore, na što Sabahudin nije odgovarao ništa podređujući položaj tijela ekonomiji pokrivača, dok mu je u glavi zvonila rečenica: "Sve ovo treba opisati, jednoga dana." pred kajtezovim vratima Nenapisani ljetopis Baščaršije, u poglavlju zvanom Patke, mogao bi zaboraviti i zanemariti šta hoće, ali nipošto ne istorijski značaj koji je vrijeme dalo komadu betona od dva kvadratna metra površine, s nešto natrule daske kapijskog praga i uglačanim ovalima leđa na drvenim vratnicama s kojih se ljušti premaz
hiljaditog bojenja. Na tome mjestu, pred Kajtezovim vratima, baš kao na straži, smjenjivale su se generacije Patkačana, i Sabahudin je sa svoje centrifugalne tačke žudno motrio u centar istorijskog kruga, u kome sjede odrasli, oni koji govore, dok ispred okupljene gomile, podno kamenog stepeništa, raste prozirna lokva sve-generacijske pljuvačke. Sabahudin se ne sjeća da je ikada iko vidio bega Kajteza, vlasnika ove kuće sa bezbroj soba, podruma i doksata, ali pamti da se, u trenucima opšteg smijeha, nad njihovim glavama otvarao uzani prozor s mušepkom i sa tužnog, dugačkog Emina-hanuminog lica po njima padale riječi od suza: – Kako vas nije sramota? Kajtez-beg samo što nije umro, a vi tako. Gdje će vam duša, bog vas ne ubio dabogda?! U svome je Dnevniku Sabahudin ovo mjesto nazivao osmatračnicom, i misleći prvenstveno na njegovu namjensku upotrebu u stvarima ljubavi ("Bio na osmatračnici. Nije prošla.") – nije ni slutio koliko je bogato značenjem ime koje je, u naporu ka šifriranju dnevničkih zapisa, smislio za betonsko stepenište pred kapijom Kajtez-begove kuće. Osmatračnica! Dok napregnute uši Sabahudinovih ispisnika ne razlikujući stvarno od nestvarnog, moguće od nemogućeg – po stoti put slušaju erotske ispovijesti – maštarije Drenke Zloka, vječitog dobrovoljca – dežurnog pripovjedača, i dok svejednako raste lokva pljuvačke pred dječacima – u obzor osmatračnice ulazi mnoštvo slika i lica iz Sabahudinovog neispisanog baščaršijskog ljetopisa. Tu, preko puta, u okviru prozorčeta iskrpljenog komadima kartona, s laktovima naslonjenim na masnu krpu jastuka – čupava, sijeda glava Babe Žicarke. Ona iz kuće izlazi jedanput nedjeljno, odlazi negdje pred neku crkvu, isprosi svoju prošnju i vraća se, na svoj prozorčić, svoju osmatračnicu. U Sabahudinovom sjećanju zjapi praznina na ovome mjestu gdje bi moglo počivati ime Babe Žicarke, jer o njenome porijeklu baš ništa ne govori prezime nastalo od sarajevskog žargonskog izraza za prosjačko zanimanje: žicanje. Sasvim se rijetko događalo da s prozora siđe njen molbeni starački glas te jednim dugim "oooo" na krivome mjestu progovori o italijanskom porijeklu svoje vlasnice: – Nikolooo! Molim jednu cigaretu! Na taj se poziv odzivao Nikola Jočić, podstanar u susjednoj kući, kod majke Sabahudinovog druga Mansuda Kotura – mladić čija se sudbina ukrstila sa Sabahudinovom cijeloga jednog mraznog decembra, i cijele jedne novogodišnje noći kada se Mahmut Zolj o Nikoli Jočiću izrazio sa svirepom preciznošću: – Nije loš. Al' ništa od njeg neće biti. Jasno?
Obzor osmatračnice, u samo predvečerje, prekriće široko tijelo Davida Mente. U samome dnu ulice, iza ugla će se najprije promoliti njegov ogromni trbuh, zatim crna kožna zanjihana tašna, kojom Mento održava ravnotežu svoga tijela i ravnotežu svoje porodice. Kako sad porodice?, pitaće onaj koji ne pomišlja da u toj crnoj, kožnoj tašni sa metalnom bravicom Mento svakog dana kući donosi pazar kafe-poslastičarnice "Palma". Momci pred Kajtezovim vratima pratiće crnu tašnu s onim istim sjajem u pogledu koji u oku bljesne kad niz ulicu krene Mentina podstanarka Elza, na službi u Umjetničkoj školi, na radnom mjestu: slikarski model. U tim je trenucima i dežurni pripovjedač prekidao priču, makar i na najvažnijem mjestu – jer šta su mogle kazati riječi dok ulicom silaze Elzina prsa, Elzini bokovi, koljena i gležnji? Dok je za ćoškom zamicalo njeno nevjerovatno dupe, pred vratima još je visila šutnja; Sabahudin se sjeća kako je krišom gutao pljuvačku, obarajući pogled ka zemlji, praveći se da veže cipelu. Prolaziće obzorom Sabahudinove osmatračnice dimnjačari-podstanari Nihade Kotur; s jednim je od njih Sabahudin lijepo slagao dvoglas, uz prve čašice brčanske rakije i vječnu priču o ženskom. Dva puta će u toku dana, iz lisnate kuće u susjednoj ulici izići, proći, i vratiti se, sitna ženica sa debelim cvikerom, čije se prezime izgovaralo s naročitim užitkom: Gospićka. Sabahudinovo tadašnje osjećanje za jezik nije uočavalo temeljnu razliku što je u samo značenje i smisao izgovorene riječi ugrađuje pogrešno afrikatno "ć". Previsoke zidine kojima bijaše opasana lisnata kuća i dvorište puno bijesne paščadije – obavijali su Gospićkinu kuću i život bršljanom tajne koja je punila gladna usta ženskog dijela komšiluka, a pred Kajtezovim vratima rađala najčudesnije priče o špijunaži, teškom pokeru i kriminalu. – Kakav poker, kakvo sranje?! – kazaće jednoga dana čuveni Emin Šintor, naišavši, kao slučajno, s nekog od svojih svjetskih putovanja. – St..."
|
You need to upgrade your Flash Player , or try to enable javascript in order see this document properly.
|
|
Comments
