Gospodar Prstenova 5 (pdf document) free file download at fliiby.com

"5!/ab@9b4!/@l]g8@cugac893@b6!/@z92ne5 GospodaR PrstenovA KNJIGA PETA I. poglavlje MINAS TIRITH ippin izviri iz zaklona ispod Gandalfove pelerine. Nije bio načisto je li budan ili još sanja, je li još u onom snu koji se brzo kreće i u koji je umotan poodavno, otkako su krenuli na veliki put. Tamni je svijet promicao mimo njega i vjetar mu glasno pjevao u ušima. Nije vidio ništa do zakovitlanih zvijezda, i daleko na desnoj strani goleme sjene naspram neba gdje je gorje na jugu stupalo pored njih. Onako bunovan, pokušavao je izračunati dane i dijelove putovanja, ali mu je pamćenje bilo dremljivo i nepouzdano. U prvo su vrijeme jahali strahovito brzo, bez zaustavljanja, a onda je u zoru opazio blijed, zlatan odsjaj – stigli su do mirnoga grada i velike puste kuće na brijegu. Tek što su bili stigli u njen zaklon, nad njima je još jednom prohujala krilata sjena a ljudi klonuli od straha. Ali Gandalf mu je tiho nešto šapnuo, pa je zaspao u kutu, umoran ali nemiran, nejasno svjestan kako ljudi dolaze i odlaze razgovarajući, i kako Gandalf izdaje zapovijedi. A onda su opet jahali i jahali u noći. Bijaše to druga – ne, nego treća noć, otkako je zavirio u onaj kamen. Obuzet tim grozomornim sjećanjem, potpuno se razbudio i zadrhtao, a hujanje vjetra bijaše puno prijetećih glasova. Na nebu se upalilo nekakvo svjetlo, proplamsaj žute vatre iza tamnih zapreka. Pippin se skutri, uplašen načas, pitajući se u kakvu ga to užasnu zemlju vodi Gandalf. Protrlja oči, a onda opazi da se to mjesec diže ponad istočnih sjena, gotovo već uštap. Noć dakle nije daleko odmakla, jahat će još sate i sate. Promeškolji se i prozbori: "Gdje smo to, Gandalfe?" "U kraljevstvu Gondor" odgovori mu čarobnjak. "Još prolazimo kroz Anórien." Opet zavlada šutnja, a onda Pippin iznenada uzvikne hvatajući se za Gandalfovu pelerinu: "Što je ono? Gledajte! Vatra, crvena vatra! Da nema zmajeva u ovom kraju? Gledajte, eno još jedne!" Umjesto odgovora, Gandalf podvikne konju: "Hajde, Shadowfaxe! Moramo se požuriti. Nemamo više vremena. Gledaj! Svjetionici su u Gondoru upaljeni, zovu u pomoć. Buknuo je rat. Gledaj, eno vatre na Amon Dînu, i plamena na Eilenachu; eno ih gdje jure na zapad: Nardol, Erelas, MinRimmon, Calenhad i Halifirien na granicama Rohana." Ali Shadowfax uspori korak i zastane, a onda zabaci glavu i zanjišti. Iz mraka mu se odazovu njištanjem drugi konji; začas se razlegne konjski topot, a tri konjanika dojure i odjure poput letećih sablasti na mjesečini i nestanu ka zapadu. Tad se Shadowfax pribere i pojuri dalje, a noć je tekla iznad njega poput hujanja vjetra. Pippin je opet zadrijemao i nije se mnogo obazirao na Gandalfa, koji mu je pripovijedao o običajima Gondora, i kako je gospodar Grada dao podići svjetionike na vrhovima najviših bregova uz rubove obaju gorskih lanaca i uspostavio postaje na tim točkama, na kojima su uvijek spremni svježi konji da mu ponesu glasnike do Rohana na sjeveru i do Belfalasa na jugu. "Odavno već gore ti svjetionici na sjeveru" reče. "U drevno doba Gondora, nisu bili ni potrebni jer su tada imali sedam kamenova." P Pippin se nemirno promeškolji. "Spavaj dalje, i ne boj se!" reče mu Gandalf. "Jer ti sad ne ideš kao Frodo u Mordor nego u Minas Tirith, tamo ćeš biti siguran kao nigdje drugdje na svijetu ovih dana. Ako Gondor padne, ili ako ostanemo bez Prstena, onda ni Shire neće više biti nikakvo utočište." "Niste me baš utješili" reče mu Pippin, ali ga san ipak shrva. Posljednje čega se još sjećao prije nego što je utonuo u dubok san, bijaše letimičan pogled na visoke bijele vrhunce što su svjetlucali poput otoka koji plove iznad oblaka hvatajući svjetlo mjeseca što se kloni zapadu. Pitao se gdje li je Frodo, je li već u Mordoru ili je poginuo; nije znao da Frodo negdje daleko gleda taj isti mjesec kako zalazi iza Gondora prije nego što će svanuti. Pippina probudi nekakva graja. Prošao je bio još jedan dan skrivanja i još jedna noć putovanja. Bilo je praskozorje: ponovo se bližila studena zora, a oko njih se vukle hladne sive izmaglice. Shadowfax je stajao pušeći se od znoja, ali je ponosno dizao uvis vrat ne pokazujući ni najmanji trag umora. Oko njega je stajalo mnogo visokih ljudi zaogrnutih teškim ogrtačima, a iza njih se u magli nazirao kameni zid. Činilo se da je ruševan, ali još prije nego što je prošla noć, razlegli su se zvuci užurbanog rada: udaranje čekićima, zveckanje zidarskim lopaticama i škripa kotača. Ovdje-ondje u magli mutno su sjale baklje i vatre. Gandalf je razgovarao s ljudima koji su mu prepriječili put. Slušajući ih Pippin shvati da je riječ upravo o njemu. "Jest, istina je, Mithrandire, da mi tebe znamo" reče vođa onih ljudi "i da ti znaš lozinke za Sedmora vrata i da možeš slobodno dalje. Ali ne poznajemo tog tvog suputnika. Što je on? Patuljak iz gorja na sjeveru? Ne želimo nikakve neznance u ovo doba u našem kraju, osim ako nisu snažni bojovnici u čiju se odanost i potporu možemo pouzdati." "Zajamčit ću za njega pred Denethorovim prijestoljem" reče Gandalf. "A što se srčanosti tiče, ona se ne mjeri stasom. On je prošao kroz više bitaka i opasnosti nego vi, Ingolde, iako ste dvaput viši od njega; upravo dolazi s osvajanja Isengarda, o čemu vam donosimo glase, i silno je umoran, inače bih ga probudio. Zove se Peregrin i vrlo je hrabar čovjek." "Čovjek?" sumnjičavo će Ingold, a svi se ostali nasmiju. "Čovjek!" uzvikne Pippin koji se posve razbudio. "Čovjek! Ne, zaista nisam čovjek! Ja sam hobit, i nisam hrabar, kako što nisam ni čovjek, osim možda ovda-onda kad me nužda pritjera. Ne dajte se obmanuti od Gandalfa!" "Mnogi od onih koji su izvršili junačka djela ne bi mogli više o sebi kazati" reče Ingold. "A šta je to hobit?" "Polutan" odgovori mu Gandalf. "Ne, nije onaj o kome se onoliko pričalo" nadoda kad opazi čuđenje na licima ljudi. "Nije onaj, ali je od njegova soja." "Jest, nije onaj, ali je putovao s njim" nadoda kad opazi čuđenje na licima ljudi. "Nije onaj, ali je od njegova soja." "Jest, nije onaj, ali je putovao s njim" nadoda Pippin. "A bio je s nama i Boromir iz vašega grada, on me spasio od snjegova na sjeveru, a na kraju je poginuo braneći me od mnogobrojnih neprijatelja." "Šuti!" reče Gandalf. "Tu je tužnu vijest trebalo najprije javiti njegovu ocu." "I sami smo se tome dosjetili" reče Ingold "po nekim čudnim znacima u posljednje vrijeme. Nego, prolazite što prije! Jer gospodar Minas Tiritha jedva čeka da vidi nekoga tko će mu donijeti najnovije vijesti o sinu, pa bio to čovjek ili…" "Hobit" reče Pippin. "Neću moći biti od velike pomoći vašem gospodaru, ali učinit ću sve što mogu u spomen na hrabroga Boromira." "Onda zbogom!" pozdravi ih Ingold, a ljudi se razmaknu da propuste Shadowfaxa, pa on prođe kroz uske vratnice u zidu. "Želim vam, Mithrandire, da dadete dobar savjet Denethoru u njegovoj nevolji, i svima nama!" dovikne još za njima Ingold. "Samo što nam i ovaj put donosite vijesti o pogiblima i opasnostima, kao i obično, kako vele." "Zato što dolazim rijetko ali uvijek onda kad vam je moja pomoć najpotrebnija" odgovori Gandalf. "A što se tiče savjeta, rekao bih da prekasno popravljate zidine Pelennora. Sad će vam najbolja obrana od oluje koja dolazi biti hrabrost – hrabrost i ono malo nade koju vam donosim, jer nisu sve vijesti koje donosim loše. Ipak, ostavite se zidarskih lopatica, radije nabrusite mačeve!" "Ovaj ćemo posao završiti do večeri" reče Ingold. "Ovo je posljednji dio bedema koji se mora osposobiti za obranu: dio koji će najmanje biti izložen napadima zato što je okrenut našim prijateljima iz Rohana. Znate li štogod o njima? Mislite li da će se odazvati našem pozivu?" "Hoće, doći će. Samo što su oni vodili mnoge bitke iza vaših leđa. Ni ova cesta ni bilo koja druga nisu više sigurne. Ostanite budni! Da nije bilo Gandalfa Burovranog, neprijateljska bi vojska već bila navalila iz Anóriena na vas, a ne bi vam stigli ni jahači iz Rohana. Ipak, možda će još stići. Zbogom, i držite oči otvorene!" Gandalf se dohvatio prostranog kraja iza Rammas Echora. Tako su ljudi Gondora zvali vanjski zid koji su bili podigli velikim trudom, pošto je Ithilien bio pao u sjenu njihova neprijatelja. Jer on se protezao tridesetak i više milja od podnožja gorja i opet natrag, opasujući polja Pelennora: lijepu i plodnu prigradsku zemlju na dugačkim kosama i zaravancima što su se spuštali do duboke nizine Anduina. Na najdaljoj točki od Velikih vrata Grada, na sjeveroistoku, do zida je bilo dvanaest milja, a tu je, s mrgodne obale, zid gledao na dugu nizinu uz rijeku, tu su ga ljudi izgradili visokog i snažnog; jer na tom mjestu, po ozidanom nasipu, cesta što je dolazila od gazova i mostova Osgiliatha prolazila je kroz dobro čuvana vrata i između kula s kruništima. Na najbližoj točki od Grada do zida, a to je bilo na jugoistoku, bilo je nešto više od tri milje. Tu je Anduin, zaobilazeći u širokom luku brda Emyna Arnena u južnom Ithilienu, zavijao oštro na zapad i zid se dizao na samom njegovu rubu, a ispod njega su se nalazili kejovi i pristaništa Harlonda za lađe što su stizale uz rijeku s posjedâ na jugu. Ograđena je zemlja bila bogata, sa širokim oranicama i mnogo voćnjaka; bijahu tu posjedi s hambarima i sušnicama za hmelj, s oborima i stajama, i s mnogim potočićima što su žuborili kroz zelenilo, od prigorja do Anduina. Pa ipak, nije tu obitavalo mnogo stočara i ratara, većina pučanstva Gondora prebivala je u sedam krugova Grada, ili u visokim udolinama na rubovima gorja, u Lossarnachu, ili dalje na jugu, u ubavom Lebenninu s njegovih pet hitrih rijeka. Između gorja i mora živio je odvažan narod. Smatrali su ih ljudima Gondora, ali su bili miješane krvi i među njima je bilo i onih niskih i crnomanjastih kojima su preci potjecali od zaboravljenih ljudi što su prebivali u sjeni brda u crnim godinama prije dolaska kraljeva. Ali tamo dalje, na veleposjedima Belfalasa, stolovao je knez Imrahil u svom dvorcu Dol Amrothu kraj mora, a on je bio plemenite krvi, kao i njegovi podanici, visoki i ponositi ljudi, očiju sivih kao more. Pošto je Gandalf jahao još neko vrijeme, pojačalo se svjetlo na nebu pa se Pippin probudi i pogleda oko sebe. Slijeva je ležalo more magle što se na istoku dizala do sumornih sjena, ali zdesna su velike planine digle glave protežući se od zapada do strmog i nenadanog kraja, baš kao da se rijeka u stvaranju te zemlje probila kroz neku veliku zapreku i izdubla silnu dolinu da bude u budućim vremenima zemlja bitaka i sukoba. A ondje gdje je završavalo bijelo gorje Ered Nimraisa opazio je, kao što mu je Gandalf bio obećao, tamnu masu planine Mindolluin, zagasitopurpurne sjene njezinih visokih udolina i visoko lice što se bijeljelo u osvit dana. Na njezinu ispruženu koljenu nalazio se branjeni Grad, sa svojih sedam kamenih bedema, toliko čvrstih i starih da su se doimali kao da nisu sagrađeni nego da su ih divovi isklesali od kostiju zemlje. Još dok je Pippin gledao u čudu, boja zidina pretvorila se iz nejasna sivila u bjelinu što se ovlaš rumenjela u zoru; iznenada se sunce bilo uspelo preko istočne sjene i bacilo snop zraka što su pogodile samo lice Grada. Pippin glasno usklikne jer je kula Ecthelion, što je visoko stajala unutar najviših zidina, zasjala naspram neba poput cvjetnog klasa od bisera i srebra, visoka, lijepa i skladna, a vrh joj blistao kao da je sazdan od kristala; na kruništu su se razvili i zavijorili bijeli stjegovi na jutarnjem povjetarcu, a iz visine i daljine doprlo je zvonko brujanje poput trubljenja srebrnih truba. Tako su u osvit dana Gandalf i Peregrin dojahali do Gradskih vrata Gondora i pred njima se otvorila željezna vrata. "Mithrandir! Mithrandir!" vikali su ljudi. "Po njemu znamo da je oluja zaista blizu!" "Već je nad vama" reče Gandalf. "Dojahao sam na njezinim krilima. Pustite me da prođem! Moram do gospodara Denethora dok je još namjesnik. Što god se dogodilo, došao je kraj Gondoru kakvog ga poznajete. Pustite me da prođem!" Ljudi su uzmaknuli pred njegovim zapovjedničkim glasom i nisu ga više ništa pitali, iako su u čudu gledali hobita koji je sjedio pred njim, i konja na kojem su jahali. Jer stanovnici grada gotovo da se nisu ni služili konjima i malokad su ih viđali na ulicama, osim onih koje su jahali glasnici njihova gospodara. Stoga su govorili: "Ovo je valjda jedan od onih velikih konja kralja Rohana? Možda će nam Rohanci uskoro doći u pomoć?" A Shadowfax se ponosito penjao dugom, vijugavom cestom. Jer Minas Tirith bijaše sagrađen na sedam razina, od kojih je svaka bila ukopana u brdo, a oko svake je od njih podignut zid i u svakom su zidu bila vrata. Ali vrata nisu stajala u nizu jedna za drugima: Gradska vrata u gradskom bedemu bila su na istočnom kraju kruga, sljedeća su gledala napol na jug a treća napol na sjever, i tako naizmjence dalje uzbrdo. Stoga je popločani put što je vodio do citadele išao u cik-cak liniji preko lica brijega. A kad god bi prelazio preko linije Gradskih vrata, prolazio je kroz nadsvođen prolaz probijajući se kroz golemi zid od stijene, čija je golema izbočena masa dijelila nadvoje sve krugove grada osim prvoga. Jer djelomice prirodnim oblikovanjem toga brijega, a djelomice zahvaljujući silnoj vještini i trudu izrastao je u davno doba iz stražnjeg prostranog dvorišta iza Gradskih vrata visok bastion od kamena, kojem je rub, oštar poput brodskog pramca, gledao na istok. Dizao se taj bastion čak do razine najvišeg kruga gdje bijaše okrunjen kruništem, tako da su oni koji su bili u citadeli mogli, poput mornara na orijaškom brodu, gledati s vrha na Gradska vrata oko dvjesto trideset metara ispod sebe. Ulaz u citadelu bijaše također okrenut na istok, ali ukopan u živu stijenu; odatle je dug uspon osvijetljen svjetiljkama vodio do sedmorih vrata. Tako su ljudi napokon stizali do Visokog dvorišta i do Trga vodoskoka podno Bijele kule: visoko i skladno građene, pedeset hvati od temelja do vrha, na kojoj se vio stijeg namjesnikâ oko tristo pedeset metara nad ravnicama. Bijaše to doista snažna utvrda koje ne bi mogla osvojiti nijedna neprijateljska vojska dok god u njoj ima nekoga tko može nositi oružje, osim ako dušmanin ne bi došao odostraga i popeo se uz niže obronke Mindolluina i tako se dokopao uske izbočine koja povezuje Stražarski brijeg s planinskom masom. Ali ta izbočina, što se dizala do visine petoga zida, bijaše omeđena velikim bedemima sve do same strmine nadvijene nad njezinim zapadnim krajem; na tom prostoru stajale su kuće i grobnice s kupolama negdašnjih kraljeva i gospodara, zauvijek utihlih između planine i kule. Pippin je u sve većem čudu gledao taj velebni kameni grad, silniji i sjajniji od svega što je ikad sanjao; veći i tvrđi od Isengarda, i kudikamo ljepši. Pa ipak je iz godine u godinu grad propadao i nedostajala mu je već polovica ljudi koji su mogli prebivati u njemu. U svakoj ulici nailazili su na poneku velebnu kuću ili dvorište, nad čijim su vratima i nadsvođenim vratnicama bila urezana mnoga lijepa slova neobičnih i starinskih oblika: imena, pomislio je Pippin, velikih ljudi i porodica koji su tu nekoć boravili; sad su ta mjesta bila tiha, nikakvi koraci nisu odjekivali širokim pločnicima niti se čuli glasovi u dvoranama niti je koje lice izvirilo na vrata ili prostor. Naposljetku su izašli iz sjene sedmih vrata i toplo sunce, što je sjalo dolje iza rijeke dok je Frodo hodao proplancima Ithiliena, obasjavalo je ovdje glatke zidove i ukopane stupove, i velik luk sa zaglavnim kamenom isklesanim u obliku okrunjene kraljevske glave. Gandalf je sjahao jer nijedan konj nije smio ući u citadelu, pa je Shadowfax, na blagu riječ svoga gospodara, dopustio da ga odvedu. Čuvari vrata bijahu odjeveni u crno a kacige im bile čudnovata oblika, visoke, s dugim, tijesno priljubljenim štitnicima za obraze, a iznad štitnika bijahu zadjenuta bijela krila morskih ptica. Kacige im blistale srebrnim plamenom jer su bile iskovane od mithrila, baštinjena iz slavnih starih dana. Na crnim širokim plaštevima bijaše izvezeno stablo bijelo kao snijeg što je cvalo ispod srebrne krune i višekrakih zvijezda. Takva je bila dvorska odora nasljednika Elendilovih, koju više nitko u Gondoru nije nosio osim čuvara citadele ispred dvorišta s vodoskokom, gdje je nekoć raslo to bijelo stablo. Činilo se da je glas o njihovu dolasku stigao prije njih jer su ih odmah pustili unutra šutke, bez pitanja. Gandalf je žustro kročio po bijelo popločanom dvorištu. Milozvučan vodoskok poigravao je na jutarnjem suncu, a oko njega se pružala jarkozelena tratina. U sredini je stajalo, nadvijeno nad bazenom, suho stablo, sa čijih su se ogoljenih i skršenih grana tužno cijedile kapi u bistru vodu. Hitajući za Gandalfom, Pippin je zirnuo na nj. Pomisli kako se turobno doimlje, i upita se zašto su to suho stablo ostavili ovdje gdje se sve drugo tako dobro održava. Sedam zvijezda, kamenova i stablo bijelo krošnju što zri. Prisjetio se tih riječi koje je Gandalf bio promrmljao. A onda se nađe na vratima velebne dvorane podno blistave kule, pa prođe za čarobnjakom pokraj visokih, nijemih stražara i stupi u prohladne sjene kamene palače u kojoj odzvanjahu koraci. Pošli su popločanim hodnikom, dugačkim i pustim, a Gandalf u hodu tiho upozori Pippina: "Pazi na svoje riječi, majstore Peregrine! Nije vrijeme za hobitsku kočopernost. Théoden je dobrostiv starac. Denethor je drugog soja, ponosit i pronicav, čovjek kudikamo plemenitijeg porijekla i veće moći iako ga ne zovu kraljem. Ali on će se najviše tebi obraćati i uvelike te ispitivati zato što ga ti možeš najbolje izvijestiti o njegovu sinu Boromiru. Njega je silno volio: možda i previše, još više zato što su bili posve različiti. Ali pod okriljem te ljubavi mislit će da može lakše saznati što želi od tebe nego od mene. Nemoj mu govoriti više nego što moraš, i ne spominji mu Frodov zadatak. Ja ću se pozabaviti time kad dođe vrijeme. I nemoj mu ništa govoriti o Aragornu, osim ako baš ne budeš morao." "Zašto ne? Što nije u redu sa Striderom?" prošapće Pippin. "Zar nije i on kanio doći ovamo? Pa i doći će, svakako." "Možda, možda" otpovrne Gandalf. "Ali ako i dođe, doći će na neki način koji nitko ne očekuje, čak ni Denethor. I bolje da je tako. U najmanju ruku, ne smijemo najaviti njegov dolazak." Gandalf zastane pred visokim vratima od uglačane kovine. "Pazi, majstore Pippine, nemamo više vremena da te sad upućujem u povijest Gondora, iako bi bilo bolje da si naučio štogod o tome još dok si tražio ptičja gnijezda i bježao iz škole u šume Shirea. Drži se kako sam ti rekao! Kad se jednom moćnom vladaru donosi vijest o smrti njegova nasljednika, nije baš mudro previše govoriti o dolasku nekoga tko će, ako dođe, polagati pravo na njegovo prijestolje. Je li ti ovo dovoljno?" "Prijestolje?" zgrane se Pippin. "Da" potvrdi Gandalf. "Ako si sve ove dane hodao zatvorenih očiju i uspavana duha, sad se napokon probudi!" I on pokuca na vrata. Vrata se otvore, ali se nije vidjelo tko ih je otvorio. Pippin zaviri u veliku dvoranu. Bila je osvijetljena kroz duboke prozore u širokim prolazima s obje strane, iza redova visoka stupovlja na kojima je stajao krov. Monoliti od crna mramora dizali su se do velebnih kapitela na kojima bijahu izrezbareni mnogi neobični likovi životinja i lišća; visoko gore u sjeni sjajio se širok strop od mutna zlata optočen ukrasima što su se prelijevali u mnogim bojama. U toj dugoj svečanoj dvorani nije bilo zastora ni tapiserija ni bilo čega drugoga od tkanine ili drva, ali je između stupovlja stajala nijema skupina visokih kipova od hladna kamena. Iznenada se Pippin prisjeti isklesanih stijena Argonath i obuzme ga strahopoštovanje dok je gledao tu aveniju odavno mrtvih kraljeva. Na suprotnom kraju dvorane stajao ..."

You need to upgrade your Flash Player , or try to enable javascript in order see this document properly.