"5!/ab@9b4!/@l]g8@cugac893@b6!/@z92ne5
GospodaR PrstenovA
KNJIGA ČETVRTA
I. poglavlje KROĆENJE SMÉAGOLA gospodaru, u škripcu smo, nema zbora" reče Sam Gamgee. Stajao je pokraj Froda potišten, skutren, škiljeći u sumrak. Bijaše to, koliko su znali, treća večer kako su pobjegli od svoje družine: gotovo da su izgubili račun o satima dok su se penjali i pentrali među golim vrletima i kamenjem Emyn Muila, vraćajući se gdjekad po vlastitim tragovima zato što nisu mogli dalje, i otkrivajući gdjekad da su se vrtjeli u krugu i opet došli na mjesto na kojem su bili prije nekoliko sati. Ipak su se, sve u svemu, neprestance probijali na istok držeći se što su bliže mogli vanjskog ruba tog čudnog, zamršenog spleta bregova. Ali svagda su uviđali da su ti vanjski pristranci strmi, visoki, neprohodni i da namrgođeni stoje nad ravnicom; iza njihovih ispremiješanih izdanaka ležale su olovnosive, gnjile močvare u kojima se ništa nije micalo i ni ptica se nije vidjela. Hobiti su trenutno stajali na rubu visoke litice, gole i sumorne, kojoj podnožje bijaše obavijeno maglom, a iza njih se dizala ispresijecana visoravan okrunjena oblacima nošenim vjetrom. Hladan vjetar puhao je s istoka. Noć se zgušnjavala nad bezobličnim krajem pred njima; njegovo nezdravo zelenilo pretapalo se u odbojnu smeđu boju. Daleko, njima zdesna, bijaše skriven u sjeni Anduin koji se obdan na mahove ljeskao čim bi sinulo sunce. Ali nisu gledali preko rijeke, u Gondor, prema svojim prijateljima, ljudskim zemljama. Gledali su na jug i istok gdje je, na rubu noći što je nadirala, visila tamna crta, nalik na daleko gorje od nepomičnog dima. Od vremena do vremena zatreptao bi sićušan crven odsjaj u daljini, na rubu zemlje i neba. "U kakvom smo grdnom škripcu!" opet će Sam. "Ono je tamo jedino mjesto u svim zemljama za koje smo ikad čuli koje ne želimo vidjet izbliza, a upravo je to jedino mjesto za kojim težimo! I upravo tamo nikako ne možemo stić! Reko bi da smo krenuli s potpuno krive strane. Ne možemo sić, a kad bi i mogli, uvjerili bi se opet da je sva ta zelena zemlja gadna baruština, ništa drugo. Fuj! Osjećate li kako smrdi?" Onjuši vjetar. "Da, osjećam kako smrdi" reče Frodo, ali se ne pomakne niti odvrati pogleda od one tamne ceste i treperavog plamena. "Mordor!" promrmlja potiho. "Ako već moramo onamo, volio bih da stignem što prije i sve skupa dokončam!" Naježi se. Vjetar bijaše studen a opet težak od nekog zadaha hladnog truljenja. "E pa" izusti odvajajući napokon oči od onog prizora "ne možemo ovdje ostati svu noć, bili u škripcu ili ne bili. Moramo naći neko zaklonjenije mjesto i utaboriti se još jednom; možda će nam sutrašnji dan otkriti neku novu stazu." "Il koji drugi, il treći, il četvrti dan" promumlja Sam. "Il možda ni jedan? Krenuli smo s krive strane." "Nisam siguran" reče Frodo. "Mislim da mi je suđeno stići do one sjene tamo prijeko pa da ću i naći put do nje. Ali hoće li mi ga pokazati dobro ili zlo? Jedina nam je nada bila u brzini. Otezanje ide na ruku Neprijatelju… a evo gdje smo zapeli! Je li takva volja Crne kule koja upravlja nama? Pokazalo se da su sve moje odluke bile loše. Trebalo je da napustim družinu mnogo ranije i da sa sjevera siđem na ovu stranu,
E
istočno od rijeke i Emyn Muila, pa da se preko čvrstog tla Bojne ravnice dohvatim mordorskih prijevoja. Sad se nas dvojica ne možemo više vratiti onamo, a orci se smucaju po istočnoj obali. Svakim danom koji prođe izgubili smo dragocjeno vrijeme. Umoran sam, Same. Ne znam što mi je činiti. Koliko nam je hrane još ostalo?" "Samo oni, kako se ono kaže, lembasi, gos'n Frodo. Pristojna zaliha. Al bolje išta nego ništa, ne moramo još zube objesit o klin. Ipak, kad sam prvi put zagrizao u njih, nisam ni pomislio da bi ikad mogo poželjet nešto drugo. A sad sam poželio: komad običnog kruha, i vrč… pa dobro, makar pola vrča… piva dobro bi mi došlo. Evo, od zadnjeg logorišta teglim neprestano pribor za kuvanje, a kakva mi fajda od njega? Prvo i prvo, nemam čime naložiti vatru; a nemam šta ni skuvat, čak ni trave!" Okrenu se i siđu u kamenitu udubinu. Sunce na zapadu zahvatili su bili oblaci pa je noć brzo padala. Spavali su dobro koliko su mogli od studeni, prevrtali se i bacakali, u zakutku između krupnih nazubljenih vrškova stijene nagrizene vremenom; bar su bili zaštićeni od istočnjaka. "Jeste li ih opet vidili, gos'n Frodo?" zapita Sam dok su sjedili, ukočeni i promrzli, i žvakali komadić lembasa, u studeno, hladno i sivo rano jutro. "Nisam" odgovori Frodo. "Nisam ništa čuo ni vidio u ove dvije posljednje noći." "Ni ja" priklopi Sam. "Brrr! Kako sam se samo prepo od onih očiju! Al valjda smo ga se konačno otresli, onog kukavnog šunjala. Golum! Stjerat ću ja njemu golum u grlo ako ga ikad ščepam za šiju." "Nadam se da nećeš morati to učiniti" reče Frodo. "Nije mi jasno kako nas je slijedio, ali možda smo mu opet izmakli, kako kažeš. U ovom suhom, vjetrovitom kraju ne vjerujem da ostavljamo za sobom jasne tragove ni nekog mirisa, čak ni za njegov osjetljivi njuh." "Nadam se i ja da je tako" pritvrdi Sam. "Volio bi da ga se možemo otrest zauvijek!" "I ja" reče Frodo. "Ali on mi nije najveća briga. Volio bih da se već jednom izvučemo iz ovih brda! Mrzim ih. Osjećam se kao da sam s istočne strane posve gol, pribijen ovdje gore bez ičega do mrtvih nizina između sebe i one sjene tamo prijeko. U njoj se krije jedno oko. Idemo! Danas se moramo nekako spustiti dolje." Ali taj se dan otegnuo, a dok se popodne pretapalo u večer, još su se pentrali po istoj kosi a da nisu našli nikakva izlaza. Pokatkad bi im se u tišini toga golog kraja pričinilo da čuju nekakve šumove za sobom, kamenčić kako pada, ili nekakvo tapkanje po stijeni. Ali, kad god bi zastali i osluhnuli, ništa više ne bi čuli, ništa osim vjetra kako uzdiše na bridovima kamenja – a čak ih je i to podsjećalo na dah što tiho šišti kroz oštre zube. Cijelog tog dana vanjski greben Emyn Muila zavijao je malo-pomalo na sjever dok su se dalje probijali. Duž njegova ruba protezala se široka položita ravnica od izrovašene i izgrizene stijene, ispresijecana ovdje-ondje vododerinama nalik na rovove što su se strmo spuštale u duboke zareze na zidu od litice. Tražeći put među tim pukotinama koje su bivale sve dublje i sve gušće, Frodo i Sam morali su skrenuti nalijevo, daleko od ruba, pa nisu ni opazili kako već nekoliko milja polako ali neprestano silaze nizbrdo: vrh stijene spuštao se prema nizini.
Napokon su stali. Greben je zavijao još oštrije na sjever, presječen dubokom jarugom. Na drugoj strani jaruge opet se isti greben propinjao po više metara uvis: pred njima je izronila velebna siva litica, kao odrezana nožem. Nisu mogli više naprijed nego su morali skrenuti ili na zapad ili istok. Ali da su krenuli na zapad, morali bi se još više mučiti i zadržavati se, i vratili bi se do samog središta brdâ; put na istok vodio je pak do vanjske provalije. "Ne preostaje nam ništa drugo, Same, nego da se spustimo u ovu jarugu" reče Frodo. "Hajde baš da vidimo kamo će nas odvesti." "Do nekog gadnog sunovrata, reko bi" reče Sam. Rasjelina je bila duža i dublja nego što je izgledala. Nakon nekog vremena, naišli su na kržljavo i kvrgavo drveće, prvo koje su vidjeli za svih tih dana: mahom iskrivljene breze, a ovdje-ondje i poneka jela. Mnoga su stabla bila suha i mrtva, izgrizena do srži istočnjakom. Nekoć, u neko blaže doba, zacijelo je u jaruzi bio lijep čestar, ali sad, iza pedesetak koraka, nestalo je drveća iako je gotovo do samog ruba litice bilo još starih, ispucanih panjeva. Dno jaruge, što se protezalo uz sam rub rasjeda, bilo je neravno od polomljena kamenja i strmo se spuštalo. Kad su napokon došli do kraja, Frodo se sagne i izviri. "Gledaj!" uzvikne. "Bit će da smo daleko sišli, ili je litica ovdje nešto utonula. Mnogo je niža ovdje nego što je bila, a čini mi se da je i lakša." Sam klekne do njega i neodlučno izviri iza ruba. Zatim zirne na veliku liticu što se dizala lijevo od njih. "Lakša!" progunđa. "Pa, valjda je uvijek lakše silazit nego penjat se. A koji ne mogu preletjeti mogu preskočit!" "Ipak bi to bio velik skok" reče Frodo. "Otprilike, ovaj" zastane načas mjerkajući udaljenost očima "pa, rekao bih, osamnaest hvati. Neće biti više." "I to je dovoljno!" reče Sam. "Uf! Nikako ne volim gledat s visine! Ipak je bolje gledat nego spuštat se." "Svejedno, mislim da bismo se ovdje mogli spustiti" reče Frodo. "I mislim da bismo morali pokušati. Vidi… ovdje je stijena sasvim drukčija nego što je bila prije nekoliko milja. Odronila se i ispucala." Doista nije više bila onako strma nego malo položitija. Izgledala je kao velik bedem ili podzidana obala kojoj su se temelji pomaknuli, tako da su joj se slojevi svi redom iskrivili i poremetili ostavljajući za sobom velike raspukline i dugačke naherene bridove koji su mjestimice bili široki gotovo kao stepenice. "Ako se kanimo spustiti, bit će najbolje da odmah pokušamo. Naglo se smrkava. Rekao bih da će oluja." Magličasta mrlja gorja na istoku gubila se u dubljem crnilu što je već pružalo dugačke ruke na zapad. Na povjetarcu koji se dizao dopiralo je iz daljine gunđanje grmljavine. Frodo onjuši zrak i sumnjičavo pogleda na nebo. Opaše se pojasom preko plašta i zategne ga, pa uprti svoju laku naprtnjaču na leđa. Zatim zakorači prema rubu. "Idem pokušati" reče. "Dobro!" mračno će Sam. "Ali ja idem prvi." "Ti?" uzvikne Frodo. "Zašto si se predomislio, rekao si da se nećeš spuštati?" "Nisam se ja predomislio. Al najpametnije je pustit dolje najprije onoga koji će se po svoj prilici poskliznut. Ja se ne bi htio strovalit na vas i srušit vas… nema smisla da jednim padom stradaju dvojica."
Prije nego što ga je Frodo uspio zaustaviti, sjeo je, spustio noge preko ruba i okrenuo se tražeći nogama ispod sebe oslonac. Dvojbeno je da je ikad u prisebnom stanju učinio išta hrabrije ili luđe. "Nemoj, nemoj! Same, magare staro!" uzvikne Frodo. "Ubit ćeš se zasigurno ako pokušaš tako sići a da nisi ni pogledao kamo ćeš stati. Vrati se!" Uhvativši Sama ispod pazuha, izvuče ga opet gore. "Čekaj sad malo i strpi se!" reče mu. Zatim legne potrbuške, nagne se i pogleda dolje, ali se činilo da se naglo smrkava iako sunce još nije bilo zašlo. "Mislim da bismo mogli uspjeti" reče domalo. "Bar bih ja mogao, a mogao bi i ti ako ne izgubiš prisebnost duha i ako me budeš pozorno pratio." "Ne znam kako možete bit tako sigurni?" reče Sam. "Ama, pri ovom svjetlu ne može se uopće vidit do dna. A što će bit ako dođete do mjesta gdje nećete imat kud stavit ni ruku ni nogu?" "Hja, valjda ću se onda vratiti" reče Frodo. "Lako je to reć" prigovori mu Sam. "Najbolje da pričekamo jutro, kad bude više svjetla." "Ne, neću, ako baš ne moram" reče Frodo odjednom nekako žestoko. "Žao mi je svakog sata, svake minute koja prolazi. Pokušat ću. A ti nemoj ići za mnom dok se ja ne vratim ili te ne zovnem!" Uhvativši se za kameni rub stijene, polako se spusti niz nju dok gotovo sasvim ne ispruži ruke i nožnim prstima pronađe malu izbočinu. "Sišao sam za jedan korak!" reče. "Ova se izbočina proširuje na desnu stranu. Mogao bih ovdje stajati a da se i ne držim rukama. Sad ću…" ali odjednom umukne usred riječi. Nagla tama koja se vrlo brzo zgušnjavala nadolazila je s istoka i proždirala nebo. Nad njima se razlegne suh, prodoran prasak groma. Munja sijevne i udari u brda. Zatim uslijedi nalet žestoka vjetra, a izmiješan s njegovim hujanjem odjekne visok, prodoran krik. Isti su takav krik hobiti bili čuli daleko u Mlaki kad su bježali iz Hobbitona, tako da im se čak i u šumama Shirea sledila krv u žilama. Ovdje, u ovoj pustoši, još su se više prestravili: probodu ih studene oštrice jeze i očaja zaustavljajući im srce i dah. Sam padne ničice. Frodo i nehotice pokrije rukama glavu i uši. Zanese se, posklizne i surva u dubinu zapomažući. Sam ga je čuo i jedva nekako dopuzao do ruba. "Gospodaru! Gospodaru!" zazove. "Gospodaru!" Nije dobio odgovora. Opazi da se sav trese, ali udahne zrak i još jednom vikne: "Gospodaru!" Reklo bi se da mu je vjetar potisnuo glas natrag u grlo, ali kad vjetar prođe zavijajući uz jarugu gore preko brda, do ušiju mu dopre slabašan odziv: "Dobro, dobro! Evo me, ovdje sam, samo što ništa ne vidim." Frodo se odzivao slabim glasom. Zapravo nije bio daleko. Poskliznuo se, ali nije pao nego se naglo zaustavio na nešto široj izbočini, jedva koji metar niže. Srećom, litica je na tom mjestu bila iskošena unatrag a vjetar ga je pritisnuo uz nju tako da se nije strmoglavio u dubinu. Malo se pridržao priljubivši glavu uz hladni kamen i osjećajući kako mu srce lupa. Međutim, ili se posve smrklo ili je on obnevidio, sve je oko njega bilo crno. Pomislio je da je oslijepio. Duboko uzdahne. "Vratite se! Vratite se!" čuo je Sama kako mu dovikuje odozgo iz tmuše.
"Ne mogu" odgovori mu. "Ništa ne vidim. Ne mogu naći nikakav oslonac. Ne mogu se još ni pomaknuti." "A što ću sad ja, gos'n Frodo? Što ću sad ja?" vikao je Sam opasno se naginjući preko ruba stijene. Zašto mu gospodar ništa ne vidi? Bilo je mračno, svakako, ali nije opet bio mrkli mrak. Vidio je Froda ispod sebe, sivu, izgubljenu priliku pripijenu uza stijenu. Ali bio je predaleko da mu pruži ruku. Opet je tresnuo grom, a onda je udarila kiša. Lijevala je zasljepljujući ga, izmiješana s tučom, šibala je liticu, hladna kao led. "Sad ću ja dolje do vas" vikne Sam, iako ne bi znao reći kako bi na taj način mogao pomoći gospodaru. "Nemoj, nemoj! Čekaj!" odazove mu se Frodo, ovaj put glasnije. "Još malo pa će mi biti bolje. Već se osjećam bolje. Čekaj! Ne možeš tu ništa bez užeta." "Uže!" uzvikne Sam razgovarajući sumanuto sa samim sobom od uzbuđenja i olakšanja. "E, baš sam zaslužio da me objese o kraj užeta za opomenu svim tupoglavcima! Ti nisi, Same Gamgee, ništa drugo do blento: to mi je Čiča često govorio, to mu je bila stalna uzrečica. Uže!" "Prestani laprdati!" dovikne mu Frodo, koji se bio toliko oporavio da je bio u isti mah i razdragan i ozlojeđen. "Ostavi sad svoga starinu! Hoćeš li možda reći da imaš uže u džepu? Ako ga imaš, izvadi ga brže!" "Da, gos'n Frodo, imam ga u naprtnjači i sve skupa. Nosio sam ga na stotine milja a sasvim sam zaboravio na njega!" "Onda se prihvati posla i spusti mi jedan kraj!" Sam brže-bolje skine sa sebe naprtnjaču i počne kopati po njoj. I doista je na dnu našao smotak svilena, siva užeta koji su izradili vilenjaci u Lórienu. Dobaci jedan kraj gospodaru. Reklo bi se da se veo digao s Frodovih očiju, ili da mu se vraća vid. Vidio je sivu crtu kako se spušta kroz zrak i učini mu se da se malko sjaji, poput srebra. Sad kad je u mraku imao točku u koju je mogao uprijeti pogled, nije mu se više onoliko vrtjelo u glavi. Privijajući se uza stijenu, opaše se užetom oko struka a onda se objema rukama uhvati za nj. Sam zakorači unatrag i odupre se nogama o panj na korak-dva od ruba. Napol vučen a napol se pentrajući, Frodo se dokopa spasa i izvali se na zemlju. U daljini je grmljavina gunđala i tutnjala, a kiša je svejednako lijevala. Hobiti se povuku bauljajući u jarugu, ali ne nađu pravi zaklon. Poteku potočići, koji uskoro prerastu u bujicu što je prskala i pjenila se na kamenju i izlijevala se niz liticu kao niza žlijeb golema krova. "Sad bih se dolje bio malne utopio, ili bi me voda odnijela" reče Frodo. "Kakva sreća što si imao uza se to uže!" "Još bi bolje bilo da sam se toga prije sjetio!" otpovrne Sam. "Možda se još sjećate kako su nam strpali užad u čamce prije nego što smo se otisnuli: u Vilinzemlji? Užad mi se dopala pa sam spremio jedan smotak u naprtnjaču. Čini mi se kao da je to bilo prije više godina. "Može vam dobro doć u kojekakvim nevoljama", rekao je Haldir ili neko drugi od njih. I imo je pravo." "Šteta je što meni nije palo na um da i ja ponesem takvo uže" reče Frodo. "Samo što sam ja napustio družinu zbilja navrat-nanos! Da sad imamo dovoljno užadi, mogli bismo se njima spustiti do dna. A koliko je zapravo dugačko to tvoje uže?" Sam polako namota uže na ruku: "Pet, deset, dvadeset, trideset lakata, otprilike" odgovori.
"Tko bi to rekao!" usklikne Frodo. "Aha, ko bi to reko!" potvrdi Sam. "Vilenjaci su čudesan svijet. Uže izgleda malko tanko, ali je čvrsto, i mekano na dodir ko maslac. Ne zauzima puno mjesta, i lako je ko perje. Zbilja čudesan svijet!" "Trideset lakata!" ponovi Frodo razmišljajući. "Mislim da će to dostajati. Ako ovo nevrijeme prođe prije nego što padne noć, iskušat ću ga." "Kiša je već skoro prestala" reče Sam "al nemojte se opet šalit u ovoj tmuši, gos'n Frodo! Ja se još nisam povratio od onog vriska usred nevremena, ako se vi i jeste. Baš ko da je kriknuo Crni jahač… al gore u zraku, ko da oni mogu i letit. Mislim da će najbolje bit da ostanemo u ovoj rupi dok ne prođe noć." "Ja mislim da neću ostati ni trenutka dulje nego što moram, zaglavljen ovdje na ovom grebenu dok oči Crne zemlje šaraju po močvari" reče Frodo. Nato ustane i vrati se do dna jaruge i izviri. Na istoku se opet razvedravalo. Dizali su se skutovi oluje, dronjavi i mokri, a glavni se okršaj udaljavao da raširi svoja velika krila preko Emyn Muila, nad kojim su neko vrijeme lebdjele Sauronove mračne misli. Odatle se oluja okrenula i okomila na dolinu rijeke Anduin tučom i munjama bacajući na Minas Tirith sjenu ratne prijetnje. Zatim se spustila na gorje, i podižući svoje velike tornjeve, otkotrljala se polako preko Gondora i okrajaka Rohana sve dok nisu jahači u ravnici spazili njezine crne kule kako se kreću iza sunca odlazeći na zapad. Ali ovdje, iznad pustinje i smrdljivih baruština, još se jednom otvorilo duboko modro nebo i pomolila se šačica blijedih zvijezda, nalik na bijele rupice na baldahinu iznad polumjeseca. "Kako je lijepo kad se opet vidi!" reče Frodo duboko dišući. "Znaš li da sam načas pomislio da sam izgubio vid? Od sijevanja ili nečega još goreg. Ništa, ama baš ništa nisam vidio, dok se nije počelo spuštati sivo uže. Učinilo mi se nekako da svjetluca." "Pa zbilja izgleda u mraku ko srebro" potvrdi Sam. "Nisam to nikad prije primijetio. Doduše, ne sjećam se da sam ga ikad prije izvadio otkako sam ga spremio. Al kad ste već tako zapeli, gos'n Frodo, da se spustite dolje, kako ćete se poslužit njime? Trideset lakata, il recimo osamnaest hvati: to nije ništa više od vaše procjene visine ove litice." Frodo porazmisli. "Zaveži ga za ovaj panj, Sam!" reče. "A onda, mislim da će ti se ovaj put ispuniti želja da ti ideš prvi. Ja ću tebe spuštati, a ti ne moraš raditi ništa drugo nego se samo rukama i nogama odbijati od stijene. Doduše, bit će dobro ako se odupreš koji put i o neku izbočinu, da ja predahnem. A kad ti stigneš dolje, ja ću za tobom. Sad se opet sasvim dobro osjećam." "U redu" nevoljko će Sam. "Ako već mora bit tako, hajde da i to izguramo!" Dohvativši uže, zaveže ga za panj najbliži rubu, a onda drugi kraj sveže sebi oko struka. Neodlučno se okrene i po drugi put se spremi spustiti niz stijenu. Ipak nije ispalo ni upola onako loše kako je očekivao. Reklo bi se da mu uže ulijeva samopouzdanje, iako je višeput zatvorio oči kad je pogledao dolje između stopala. Na jednom nezgodnom mjestu nije bilo nikakve izbočine a litica je bila okomita, pa čak i malko podsječena, te se poskliznuo i zanjihao na srebrnoj niti. Ali Frodo ga je spuštao polagano i ravnomjerno, te je na kraju prošao i to opasno mjesto.
Najviše se ipak bojao da uže neće biti dovoljno dugačko pa da će ostati visiti u zraku, ali kad je napokon stigao do dna i doviknuo Frodu: "Stigo sam!" u Frodovim je rukama ostao još dobar komad konopca. Iako ga je dobro čuo, Frodo ga nije mogao vidjeti. Samov sivi vi..."
|
You need to upgrade your Flash Player , or try to enable javascript in order see this document properly.
|
|
Comments
