"5!/ab@9b4!/@l]g8@cugac893@b6!/@z92ne5
GospodaR PrstenovA
2
KNJIGA TREĆA
2
3
I. poglavlje BOROMIROV ODLAZAK ragorn je pohitao uzbrdo. Od vremena do vremena saginjao se do zemlje. Hobiti gaze lagano i tragove njihovih stopala nije čak ni graničaru lako pratiti, ali nedaleko od vrha naišao je na izvor i u mokroj travi spazio ono što je tražio. "Dobro sam uočio tragove" reče sam sebi. "Frodo je otrčao do vrha brijega. Da mi je znati što je tamo ugledao? Ali vratio se istim putem kad je opet sišao s brijega." Aragorn se dvoumio. Poželio je otići do visoke stolice ne bi li ondje otkrio nešto što će mu pomoći da se snađe, ali nije imao vremena. Ipak, iznenada poskoči i pojuri do vrha po velikim kamenim pločama pa uza stube. Zatim sjedne na visoku stolicu i pogleda oko sebe. Ali učini mu se da se smračilo i da je svijet pred njim mutan i dalek. Okrenuo se od sjevera uokrug do sjevera, ali nije ništa vidio do dalekih brda, samo je u daljini opet opazio ptičurinu nalik na orla kako se polagano, u širokim krugovima, spušta na zemlju. Još dok je tako gledao, začuo je svojim dobrim sluhom neke zvukove što dopiru odozdo iz šuma, sa zapadne strane rijeke. Ukoči se. Bijahu to nečiji povici, a među njima, na svoj užas, prepozna prodorne glasove orkâ. Tada se odjednom oglasi veliki rog čiji su se odjeci odbijali od brda i odzvanjali u dolinama nadglasavajući svojim snažnim dozivanjem huku vodopada. "Boromirov rog!" usklikne. "U nevolji je!" Pojuri niza stube i pohita po stazi. "Jao! Danas me prati zla kob, što god učinim, okrene se na zlo. Gdje li je Sam?" Dok je jurio nizbrdo, povici su bivali sve glasniji a rog se glasao sve očajnije. Krici orkâ bijahu jarosni i prodorni, a rog iznenada utihne. Aragorn pojuri niz posljednji obronak, ali prije nego što je stigao do podnožja brijega, glasovi umuknu, a kad udari nalijevo i potrči prema njima, jenjali su i uskoro ih više nije čuo. Isukavši svoj blistavi mač i uzviknuvši: "Elendil! Elendil!" stušti se između drveća. Otprilike milju daleko od Parth Galena, na malom proplanku blizu jezera, zatekao je Boromira. Sjedio je naslonjen na debelo stablo, kao da otpočiva. Ali Aragorn opazi da je proboden mnogobrojnim crnoperim strijelama; svejednako je držao mač u ruci, ali slomljen blizu balčaka; uza nj je ležao njegov rog, raspolućen. Mnogo je orka ležalo posječeno oko njega i do njegovih nogu. Aragorn klekne do njega. Boromir otvori oči i zausti da mu nešto kaže. Napokon polako progovori: "Htio sam Frodu oduzeti Prsten. Žao mi je. Skupo sam to platio." Pogled mu odluta do palih neprijatelja; bilo ih je najmanje dvadesetak. "Otišli su polutani! Zarobili ih orci. Mislim da nisu poginuli. Orci su ih svezali." Ušuti i umorno sklopi oči. Čas zatim ponovo prozbori: "Zbogom, Aragorne! Idi u Minas Tirith i spasi moj narod! Ja nisam uspio." "Jesi!" reče Aragorn, pa ga uhvati za ruku i poljubi u čelo. "Pobijedio si. Malo ih je izvojevalo takvu pobjedu. Budi bez brige! Minas Tirith neće pasti." Boromir se osmjehne. "Na koju su stranu otišli? Jesu li i Froda odveli?" upita ga Aragorn. Ali Boromir ne izusti više ni riječi.
A
3
4
"Jao!" uzvikne Aragorn. "Tako ode nasljednik Denethora, gospodara Kule Stražare! Kakav nemili kraj! Sva se družba raspala. Ja nisam uspio u svom naumu. Iznevjerio sam Gandalfovo povjerenje. Što ću sada? Boromir mi je stavio na dušu da pođem u Minas Tirith, i ja to želim od sveg srca, ali gdje je Prsten i njegov nositelj? Kako ću ih naći i spasiti naš pothvat?" Klečao je još neko vrijeme poguren od plača, svejednako držeći Boromira za ruku. Tako su ga zatekli Legolas i Gimli. Oni su došli sa zapadnih obronaka brijega, tiho, prikradajući se između drveća kao u lovu. Gimli je držao sjekiricu u ruci a Legolas svoj dugački bodež: sve je strijele bio potrošio. Kad su došli do proplanka, zastali su u čudu, a onda su časak stajali oborenih glava od žalosti jer im je bilo jasno što se zbilo. "Jao!" uzvikne Legolas pristupajući Aragornu. "Progonili smo i pobili mnoge orke u šumi, ali bilo bi bolje da smo ostali ovdje. Krenuli smo ovamo tek kad smo začuli rog… a to je bilo kasno, čini mi se. Nisi li i ti smrtno ranjen?" "Boromir je mrtav" reče Aragorn. "Ja sam ostao neozlijeđen jer nisam bio ovdje s njim. Poginuo je braneći hobite dok sam ja bio gore na brijegu." "Hobite!" uzvikne Gimli. "Pa gdje su onda? Gdje je Frodo?" "Ne znam" umorno će Aragorn. "Boromir mi je rekao, prije nego što je izdahnuo, da su orci svezali hobite i da misli da nisu poginuli. Ja sam ga bio poslao za Merryjem i Pippinom, ali ga nisam pitao jesu li Frodo ili Sam bili s njim; nisam ga pitao na vrijeme. Sve što sam danas učinio okrenulo se na zlo. Što ćemo sada?" "Najprije moramo pokopati pokojnika" odgovori Legolas. "Ne možemo ga ovdje ostaviti da leži kao strvina međo ovim odvratnim orcima." "Onda se moramo požuriti" reče Gimli. "On ne bi volio da se ovdje dugo zadržavamo. Moramo krenuti u potjeru za orcima dok god ima nade da je itko od naše družine živ zarobljen." "Ali ne znamo je li Prstenonosac s njima ili nije" pripomene Aragorn. "Nećemo ga valjda napustiti? Ne bismo li morali najprije njega potražiti? Pred nama je teška odluka!" "Hajde onda da najprije učinimo ono što moramo" reče Legolas. "Nemamo vremena ni alata da pokopamo našeg sudruga kako treba, ni da podignemo humak nad njim. Možemo mu samo podići mogilu od kamenja." "To bi bio dug i mukotrpan posao: najbliže nam je kamenje tek na obali rijeke" reče Aragorn. "Radije ćemo da spustiti niz vodopad Rauros i predati Anduinu. Rijeka Gondor bar će se pobrinuti da mu zla stvorenja ne obeščaste kosti." Na brzinu su pretražili leševe orkâ i nabacali na gomilu njihove mačeve, raskoljene šljemove i štitove. "Gledajte!" uzvikne Aragorn. "Evo nam putokaza!" Pa dohvati s gomile strašnog oružja dva bodeža, sa sječivom u obliku lista, ukrašena zlatom i srebrom, a tražeći dalje, pronađe i korice, crne, optočene malim crvenim draguljima. "Ovo nije oružje orkâ!" reče. "Ovo su nosili hobiti. Orci su ih zacijelo opljačkali, ali su se bojali zadržati bodeže znajući kakvi su: izrađeni u Westernesseu i začarani da donesu propast Mordoru. E pa, sad znamo, ako su nam prijatelji još živi, da su ostali bez oružja. Uzet ću ove stvari iako nema mnogo nade da ću im ih ikad vratiti." "A ja ću pokupiti sve strijele koje nađem jer mi je tobolac prazan" reče Legolas.
4
5
Tražeći po gomili oružja i po zemlji, pronađe ih poprilično neoštećenih i dužih od strijela kakve su orci obično rabili. Sve ih pomno razgleda. Aragorn razgleda pobijene i reče: "Ovdje ih ima mnogo koji nisu iz Mordora. Neki su od njih sa sjevera, iz Maglenog gorja, ako ja išta znam o orcima i njihovim pasminama. A ima ih i kakve nikad nisam vidio. Oprema im je sasvim drukčija od one kakvu nose orci!" Bijahu tu četiri goblina - ratnika višeg stasa, crnomanjasti, kosih očiju, debelih nogu i krupnih šaka. Bili su naoružani kratkim mačevima širokih sječiva, a ne krivim sabljama kao orci; imali su lukove od tisovine, po dužini i obliku nalik na ljudske lukove. Na štitovima su imali čudnovat znak: malu bijelu šaku usred crnog polja; na čelu željeznih kaciga nosili su runu "S" izrađenu od neke bijele kovine. "Nikad nisam vidio ove znakove" reče Aragorn. "Što li znače?" "'S' znači Sauron" odgovori Gimli. "To bar nije teško pročitati." "Neće biti!" ustvrdi Legolas. "Sauron se ne služi vilin-runama." "Ne koristi se ni svojim pravim imenom niti dopušta da mu ga pišu ili izgovaraju" opet će Aragorn. "I ne služi se bijelom bojom. Orci u službi Barad-dûra nose znak Crvenog oka." Časak je stajao zamišljen. "Bit će da "S" znači Saruman" nastavi napokon. "U Isengardu se sprema neko zlo i Zapad više nije siguran. Posrijedi je ono čega se Gandalf bojao: izdajica Saruman doznao je na neki način za naše putovanje. Po svoj prilici zna i da je Gandalf nastradao. Progonitelji iz Morije možda su izmakli budnosti Lóriena, ili su zaobišli tu zemlju i došli do Isengarda nekim drugim putem. Orci brzo putuju. A Saruman doznaje novosti na razne načine. Sjećate li se onih ptica?" "E pa, nemamo sad vremena odgonetavati zagonetke" reče gimli. "Hajde da odnesemo Boromira!" "Ali nakon toga ćemo morati odgonetavati zagonetke ako želimo odabrati pravi smjer" odvrati Aragorn. "Možda pravog smjera i nema?" reče Gimli. Patuljak dohvati svoju sjekiricu i odsiječe nekoliko grana, pa ih povežu tetivama lukova i na taj okvir prostru svoje plašteve. Na tim grubo izrađenim nosilima odnesu mrtvo tijelo svoga suputnika do rijeke, s trofejima iz njegova posljednjeg boja koje su izabrali da ga prate. Nije to bilo daleko, ali nije bilo ni lako jer je Boromir bio visok i krupan čovjek. Aragorn je ostao na obali čuvati nosila, a Legolas i Gimli se brže-bolje vrate do Parth Galena. Bijaše to oko milju ili nešto dalje pa im je trebalo vremena da se vrate hitro veslajući u dva čamca uz samu obalu. "Nešto se čudno dogodilo!" reče Legolas. "Ostala su nam samo dva čamca. Od trećeg nema ni traga ni glasa. "Jesu li i tamo bili orci?" upita ih Aragorn. "Nismo vidjeli njihovih tragova" odgovori Gimli. "Oni bi bili uzeli ili uništili sve čamce, pa i prtljagu. "Ja ću još razgledati teren kad stignem tamo" reče Aragorn. Tad polože Boromira usred čamca koji će ga odnijeti niz vodu. Sivu kukuljicu i vilin-plašt smotaju i podmetnu mu pod glavu. Počešljaju mu dugu crnu kosu i namjeste je na ramenima. Zlatni pojas iz Lóriena blistao mu oko struka. Kacigu su stavili do njega, a na krilo mu metnuli raskoljeni rog, balčak i krhotine mača; pod noge mu
5
6
polože neprijateljske mačeve. Zatim povežu pramac za krmu drugog čamca i povuku ga u vodu. Veslali su tužno uz obalu, skrenuli u brzu maticu i prošli pokraj zelene tratine Parth Galena. Pred njima bijahu obasjani strmi obronci Tol Brandira: bilo je oko sredine popodneva. Ploveći na jug, ugledaju vodenu prašinu Raurosa kako se diže i sjaji pred njima, kao zlaćana izmaglica. Iako nije bilo ni daška vjetra, zrak je titrao od tutnjave i grmljavine vodopada. Ojađeni, puste niz vodu pogrebni čun u kojem je ležao Boromir, miran, spokojan, klizeći niz njedra tekuće vode. Preuzme ga struja dok su oni veslima zadržavali svoj čamac. Prošao je pokraj njih i polako zaplovio dalje smanjujući se malo-pomalo dok se nije pretvorio u tamnu točku na pozadini od zlaćana svjetla, a onda odjednom iščezne. Rauros je jednako tutnjao. Rijeka je odnijela Boromira, sina Denethorova, više ga nikad nisu vidjeli u Minas Tirithu kako stoji izjutra na Bijeloj kuli. Ali u Gondoru su, u potonjim danima, još dugo kazivali kako je vilin-čun otplovio niz vodopad i zapjenušene virove i odnio ga preko Osgiliatha, i pokraj mnogih utoka Anduina, daleko sve do Velikog mora, obnoć, pod zvijezdama. Časkom su trojica suputnika pošutjela gledajući za njim. Tad Aragorn prozbori: "Izgledat će ga s Bijele kule, ali se on neće vratiti iz gorja ni s mora." Zatim polako zapjeva: Kroz Rohan preko močvara i polja, gdje raste trava dugih vlati Zapadni Vjetar lagano stiže i do zidina čvrstih svrati. "Novosti kakve sa zapadnih strana, nosiš mi noćas o lutalice? Da li pod zrakom Mjeseca-svata Boromira ti vidje lice?" "Vidjeh ga kako sedmim brzacem gazi i vodom širokom sivom, Vidjeh ga kako pustim zemljama jaše i ne više očinjim vidom. U sjeverne sjene je pod zvijezdama zašo, te trag mu izgubih stog, Vjetar Sjeverac možda je čuo zov mu kad dune u rog." "O Boromire! S najviše kule sam spram zapada gledo sve dokle pogled mi seže, Al tvojega lika ne vidjeh kročit iz pustih zemalja , plemeniti kneže!" Zatim Legolas zapjeva: Dah morskih pučina ponijet će južnjak preko pješčanih dina i stijenja, Noseći kliktaj galeba bijela što tek pred dverima jenja. "Novosti kakve sa južnih strana večeras nosiš s uzdahom tvojim? Gdje Boromir vrli noćiva sada, da l tegobno kroči? Za njeg se bojim!" "Ne pitaj mene gdje li je sada. Tolike kosti tu nanose struje, Gdje bijele leže na pržini žala, il trule pod hridi za oluje, Toliki su ljudi niz Anduin prošli tražeći mora od davnih dana, O njima pitaj vjetra Sjeverca što nosi vijesti sa sjevernih strana." "O Boromire! Pod dverima Južnim ka moru put se pust pruža spram daljina Al njime ti nisi stigo ni s galeba krikom sa sinjih pučina." Tad opet Aragorn zapjeva:
6
7
Kroz Kraljeva vrata stiže Sjeverac s hukom vodopada, Bistar i leden on zavija noću kroz tornjeve snenog grada. "Novosti kakve sa sjevernih strana nosiš mi obnoć, o vjetre moćni? O Boromiru, ratniku hrabrom što izbiva dugo, pričat mi počni!" "Pod Amon Henom poklič mu čuh, gdje s Orcima zametnu boj, A danas Rauros, vodopad zlatni u zagrljaj prima ga svoj. Napuknut štit i slomljen mač kraj vode uz odar mu leže, Dok ponosnog čela i spokojnog lica na počinak vječni on liježe." "O Boromire, s najvišeg tornja straža će motrit licem spram sjevernih strana Spram Raurosa, zlatnoga slapa, od danas do vječnosti svakoga dana." To bijaše kraj pjesme. Zatim okrenu čamac i zaveslaju svom snagom uz vodu, prema Parth Galenu. "Meni ste ostavili istočnjak" reče Gimli "ali ja o njemu neću ni pisnuti." "Tako i treba" odvrati aragorn. "U Minas Tirithu trpe istočnjak, ali ga ne pitaju za vijesti. Nego, sad kad je Boromir otišao dalje svojim putem, moramo se mi na brzinu odlučiti na koju ćemo stranu. Pregleda zelenu tratinu, brzo ali temeljito, saginjući se često do zemlje. "Ovdje nije bilo orkâ" reče. "Ništa se drugo ne može pouzdano utvrditi. Svi su naši tragovi ovdje, jedni preko drugih. Ne bih mogao reći da li se koji hobit vratio ovamo otkad smo krenuli u potragu za Frodom." Zatim se vrati do obale, do mjesta gdje je potočić curkao u rijeku. "Ovdje se lijepo vide nečiji tragovi" reče. "Jedan je hobit zagazio u rijeku i vratio se, ali ne bih znao reći koliko je vremena odonda prošlo. "Pa kako onda glasi vaša odgonetka?" upita ga Gimli. Aragorn mu ne odgovori odmah nego se vrati do logorišta i razgleda prtljagu. "Nedostaju dvije naprtnjače, jedna je od njih svakako bila Samova, prilično velika i teška. Evo vam mog odgovora. Frodo je otišao odavde čamcem, a s njim i njegov sluga. Bit će da se Frodo vratio dok nas nije bilo. Ja sam sreo Sama dok se penjao uzbrdo, i rekao sam mu neka pođe za mnom, ali me on očito nije poslušao. On je pogodio što mu gospodar smjera pa se vratio ovamo prije nego što je Frodo otišao. Frodu ipak nije bilo lako ostaviti Sama ovdje. "Ali zašto je nas ostavio, i to bez riječi?" upita ga Gimli. "To je čudno!" "I hrabro" dometne Aragorn. "Mislim da je Sam imao pravo. Frodo nije htio povesti sa sobom ni jednog prijatelja u smrt u Mordoru. Nešto se dogodilo otkako je otišao od nas, nešto što je nadvladalo u njemu strah i sumnju." "Možda je nabasao na potjeru orkâ pa je pobjegao?" reče Legolas. "Jamačno je pobjegao, ali mislim da nije pobjegao od orkâ" opet će Aragorn. Ipak, nije rekao zašto se Frodo odjednom predomislio i pobjegao. Dugo je još tajio Boromirove posljednje riječi. "E pa, jedno je bar sada jasno" reče Legolas. "Frodo više nije na ovoj strani rijeke, jer samo je on mogao uzeti onaj treći čamac. I Sam je s njim: samo je on mogao uzeti svoju naprtnjaču." "Onda se trebamo odlučiti" reče Gimli "hoćemo li uzeti ovaj preostali čamac i poći za Frodom, ili ćemo pješice krenuti u potjeru za orcima? I u jednom i u drugom slučaju nemamo mnogo nade. Izgubili smo već dragocjene sate."
7
8
"Čekajte da porazmislim!" reče Aragorn. "Samo da odaberem ono pravo i da izmijenim zlu kob današnjeg nesretnog dana!" Časak je šutke stajao. "Ja bih ipak krenuo za orcima" napokon izusti. "Vodio bih bio Froda do Mordora i išao bih s njim do kraja; ali kad bih ga sad tražio u ovoj divljini, prepustio bih zarobljenike na milost i nemilost neprijateljima. Srce mi napokon jasno govori: sudbina Prstenonosca nije više u mojim rukama. Naša je družina odigrala svoju ulogu. Ipak, mi koji smo preživjeli ne smijemo napustiti svoje suputnike dok je u nama još snage. Hodite! Idemo! Ostavite ovdje sve što vam nije prijeko potrebno! Jurit ćemo dalje danonoćno!" Izvukli su posljednji čamac iz vode i odnijeli ga do drveća. Ostavili su pod njim stvari koje im neće trebati i koje neće ponijeti sa sobom. Tad napuste Parth Galen. Popodne se gasilo kad su došli do proplanka na kojem je Boromir poginuo. Odatle su krenuli dalje tragovima orkâ. Nije bilo teško otkriti ih. "Ni jedan drugi narod ne izgazi tako sve oko sebe" reče Legolas. "Reklo bi se da uživaju sjeći i gaziti čak i ono raslinje koje im ne stoji na putu." "Pa ipak se vrlo brzo kreću" reče Aragorn "i ne posustaju lako. Poslije ćemo možda morati potražiti put po tvrdoj, goloj zemlji." "E pa, idemo za njima!" reče Gimli. "I patuljci se mogu brzo kretati i ne posustaju brže od orkâ. Ali ova će naša potjera dugo potrajati jer su nam daleko izmakli." "Da" potvrdi Aragorn "svima će nam biti potrebna izdržljivost patuljaka. Nego, hajdemo! S nadom ili bez nade, idemo tragom naših neprijatelja. Jao si ga njima ako budemo brži od njih! Tako ćemo ih goniti da će se našoj potjeri čudom čuditi sva tri roda: vilenjaci, patuljci i ljudi. Tri lovca, naprijed marš!" Poskoči kao jelen i pohita između drveća. Vodio ih je sve dalje i dalje, neumorno i hitro, sad kad je najposlije donio odluku. Ostavili su za sobom šumu oko jezera. Penjali se uz duge kose, tamne i oštrih bridova naspram neba zarumenjenog suncem na zalasku. Smrkavalo se. Iščeznuli su kao sive sjene u kamenom krajoliku.
8
9
9
10
II. poglavlje ROHANSKI JAHAČI umrak se zgusnuo. Izmaglica je ležala za njima dolje među drvećem i lebdjela nad blijedim rubovima Anduina, ali je nebo bilo vedro. Zvijezde su izašle. Polumjesec je plovio na zapadu, a sjene stijenja crnjele se. Stigli su do podnožja stjenovitih brda i koračali sporije, jer nije više bilo lako pratiti trag. Ovdje su se brda Emyn Muila protezala od sjevera prema jugu u dva dugačka, razbacana lanca. Zapadne strane i jednog i drugog lanca bile su strme i nepristupačne, ali su istočni obronci bili blaži, izbrazdani mnogim gudurama i uskim jarugama. Svu noć verala su se tri putnika po toj koščatoj zemlji uspinjući se do vrha prvog i najvišeg lanca pa onda silazeći u mrak dugačke, vijugave doline na drugoj strani. Tu, još u prohladnom satu pred zoru, otpočinuli su nakratko. Mjesec je već bio davno zašao pred njima, zvijezde sjale nad njima; prva zraka svjetla nije se još bila pomolila na tamnim brdima iza njih. Aragorn se našao u nedoumici: tragovi orkâ doveli su ih bili u dolinu, ali su tu odjednom nestali. "Što mislite, na koju su stranu krenuli?" upita ga Legolas. "Na sjever da se dohvate izravnog puta do Isengarda, ili do Fangorna, ako im je to cilj, kao što vi mislite? Ili na jug, da izbiju na Entwash?" "Koji im god cilj bio, neće krenuti na rijeku" reče Aragorn. "A osim ako u Rohanu stvari ne stoje vrlo loše i ako Saruman nije znatno povećao svoju moć, krenut će najkraćim putem preko polja do Rohirrima. Idemo na sjever!" Dolina se protezala kao kameno korito između grebenastih brda, a po dnu je među kamenjem tekao potočić. Zdesna je stajala namrgođena litica, a slijeva se dizali suri obronci, mutni i sjenoviti u kasnoj noći. Hodali su tako milju ili nešto više na sjever. Aragorn je, sagnut nad zemljom, tragao među udolinama i jarugama koje su vodile do zapadnoga lanca. Legolas je nešto isprednjačio. Iznenada vilenjak uzvikne a ostali dotrče do njega. "Već smo sustigli neke od onih koje progonimo" reče on. "Pogledajte!" Pokaže na nešto i oni opaze da su ono što su u prvi mah smatrali kamenovima koji leže podno obronka zapravo nagomilana trupla. Pred njima je ležalo pet mrtvih orkâ. Bili su smrskani teškim udarcima, a dvojica su ostala bez glave. Zemlja je bila mok..."
|
You need to upgrade your Flash Player , or try to enable javascript in order see this document properly.
|
|
Comments
