"5!/Iab@9Ib4I!/I@l]gI8@cugac89I3@b6I!/I@z9I2ne5
GospodaR PrstenovA
KNJIGA DRUGA
I. poglavlje MNOGOBROJNI SUSRETI ad se Frodo probudio, vidio je da leži u krevetu. U prvi je mah pomislio da se uspavao nakon duga, neugodna sna koji mu je još zaostao negdje na rubu pamćenja. Ili da se možda nije razbolio? Ali strop mu se činio nepoznat; bio je ravan i imao tamne, bogato izrezbarene grede. Još je malo ležao gledajući šare sunčanog svjetla na zidu i slušajući šum slapa. "Gdje li sam, i koliko je sati?" naglas upita strop. "U Elrondovoj kući, a deset je sati prije podne" odgovori mu nečiji glas. "Prije podne dvadeset i četvrtog listopada, ako te baš zanima." "Gandalf!" uzvikne Frodo uspravljajući se u krevetu. Stari je čarobnjak sjedio na stolici pokraj otvorena prozora. "Da, ja sam" odvrati čarobnjak. "A ti možeš biti sretan što si također ovdje nakon svih onih budalaština koje si počinio otkako si otišao od kuće." Frodo opet prilegne. Osjećao se odviše dobro i bezbrižno da bi se prepirao, a ionako je mislio da bi izgubio svaki spor. Sad je bio potpuno budan i vraćalo mu se sjećanje na putovanje – onaj nesretni "prečac" kroz Staru šumu; nezgoda kod Razigranog ponija; i ono kako je nepromišljeno nataknuo Prsten na prst u dolcu podno Vjetrovrha. Dok je razmišljao o svim tim stvarima i uzalud se pokušavao prisjetiti kako je stigao u Rivendell, vladala je dugotrajna šutnja koju je remetilo samo tiho pućkanje Gandalfove lule dok je ispuštao kolutove dima kroz prozor. "Gdje je Sam?" napokon ga priupita Frodo. "Jesu li svi ostali živi i zdravi?" "Jesu, svi su zdravi i čitavi" odgovori Gandalf. "Sam je bio ovdje sve dok ga nisam poslao da se odmori, prije otprilike pola sata." "A što se dogodilo na gazu?" opet će Frodo. "Sve mi je bilo nekako mutno, pa i sad je još." "Hja, nije ni čudo. Počeo si nestajati" odgovori mu Gandalf. "Rana te je na kraju ipak počela svladavati. Još nekoliko sati i više ti ne bismo mogli pomoći. Ali velika je snaga u tebe, dragi moj hobite! Pokazao si to i u Grobištu. Ondje si se izvukao za dlaku: možda ti je to bio najpogibeljniji trenutak. Žao mi je što se na Vjetrovrhu nisi uspio suzdržati." "Čini mi se da vi već mnogo toga znate" reče mu Frodo. "Nisam još nikom govorio što sam doživio u Grobištu. Isprva je bilo odviše strašno, a poslije sam morao misliti na druge stvari. Kako znate za to?" "Govorio si dugo u snu, Frodo" blago će Gandalf "a meni nije bilo teško da ti čitam misli i sjećanja. Budi bez brige! Kad sam ono maloprije rekao da si počinio "budalaštine", nisam mislio tako ozbiljno. Ja imam dobro mišljenje o tebi... i o ostalima. Bio je to pravi pothvat, stići ovako daleko, i proći kroz sve one opasnosti, noseći i dalje Prsten." "Ne bismo bili u tome uspjeli da nije bilo Stridera" reče Frodo. "Ali vi ste nam zapravo bili potrebni. Nisam znao što mi je činiti bez vas."
K
"Bio sam spriječen da dođem" odvrati Gandalf "a to umalo da nas nije upropastilo. Ipak, nisam siguran; možda je čak ovako i bolje ispalo." "Volio bih da mi kažete što se dogodilo." "Sve u svoje vrijeme! Po Elrondovim uputama, ne bi smio danas razgovarati niti se zbog bilo čega uzrujavati." "Ali razgovor bi me odvratio od razmišljanja i neizvjesnosti, što je isto tako zamorno" reče Frodo. "Sad sam posve budan i sjećam se mnogo čega što zahtijeva objašnjenje. Čime ste to bili spriječeni? Dajte mi bar to recite!" "Uskoro ćeš doznati sve što te zanima" reče Gandalf. "Čim se koliko-toliko oporaviš, održat ćemo vijećanje. Zasad ću ti samo reći da sam bio zatočen." "Vi?" uzvikne Frodo. "Da, ja, Gandalf Sivi" svečano će čarobnjak. "U svijetu ima mnogo sila, dobrih i zlih. Neke su veće od mene. S nekima se još nisam ogledao. Ali dolazi i taj čas. Ponovo se pojavio Morgul-knez sa svojim Crnim jahačima. Sprema se rat!" "Onda ste već znali za Jahače... još prije nego što sam se ja susreo s njima?" "Da, znao sam za njih. Čak sam ti jednom i pričao o njima: jer Crni su jahači Prstenove utvare, devet slugu Gospodara prstenova. Ali nisam znao da su se opet digli na noge, inače bih bio odmah s tobom pobjegao. Doznao sam za njih tek poslije, pošto sam otišao od tebe u lipnju mjesecu; ali ta priča neka pričeka. Zasad nas je Aragorn spasio od propasti." "Da" potvrdi Frodo "Strider nas je spasio. Pa ipak, ja sam ga se isprva bojao. Mislim da mu Sam nije nikad potpuno povjerovao, barem dok nismo sreli Glorfindela." Gandalf se osmjehne. "Čuo sam sve o Samu" reče. "Sad više nimalo ne sumnja." "Drago mi je to čuti" reče Frodo. "Jer meni je Strider prirastao srcu. Dobro, prirastao srcu možda nije pravi izraz. Hoću reći da mi je drag, iako je neobičan, i katkad sumoran. Zapravo me često podsjeća na vas. Nisam znao da su neki od Velikih ljudi takvi. Mislio sam, ovaj, da su samo veliki, i prilično glupi: dobroćudni i glupi kao Maslovar; ili glupi i opaki kao Bill Papratovina. Uostalom, mi u Shireu ne znamo mnogo o ljudima, osim možda onih koji žive u Breelandu." "Ne znaš ti mnogo ni o njima ako misliš da je stari Ječmenko glup" reče Gandalf. "On je na svom poslu dovoljno pametan. Misli manje nego što govori, i sporije; ali u pravi čas vidi i kroz ogradu od opeke (kako govore u Breeju). Ipak, u Međuzemlju ih je malo ostalo takvih kao što je Aragorn, sin Arathornov. Taj kraljevski rod s one strane mora samo što nije izumro. Možda će ovaj Rat za Prsten biti njihova posljednja pustolovina." "Zar vi zbilja mislite da je Strider potomak plemena starih kraljeva?" u čudu će Frodo. "Ja sam mislio da su svi oni odavno izumrli. Mislio sam da je on običan graničar." "Običan graničar!" usklikne Gandalf. "Ali, dragi moj Frodo, graničari su upravo to: posljednji ostaci tog velikog naroda, ljudi sa Zapada, u ovim sjevernim krajevima. Oni su meni već pomagali, a njihova će mi pomoć zatrebati i u danima koji dolaze, jer smo doduše stigli u Rivendell, ali Prsten još ne miruje."
"Bit će da je tako" reče Frodo. "Ali dosad sam mislio samo na to kako da dođem ovamo; i nadam se da neću morati dalje. Vrlo je ugodno naprosto se odmarati. Za mnom je mjesec dana progonstva i pustolovina, i mislim da mi je svega toga uvrh glave." Ušutio je i sklopio oči. Nakon nekog vremena iznova progovori: "Sve nešto računam, ali nikako ne mogu u računu doći do dvadeset i četvrtog listopada. Danas bi trebalo da bude dvadeset i prvi. Bit će da smo do gaza stigli dvadesetoga." "Govorio si i računao više nego što je dobro za tebe" reče Gandalf. "Kako su ti sada bok i rame?" "Ne znam" odgovori Frodo. "Uopće ih ne osjećam, što je stanovito poboljšanje, ali..." tu se upne svim silama "...mogu opet donekle micati rukom. Da, oživljava mi. Nije ni hladna" nadoda dodirujući ljevicu desnicom. "Izvrsno!" reče Gandalf. "Brzo se oporavlja. Uskoro ćeš opet biti zdrav! Elrond te je izliječio: njegovao te je danima, otkako si stigao ovamo." "Danima?" ponovi Frodo. "Pa, četiri noći i tri dana, da budemo posve točni. Vilenjaci su te donijeli s gaza u noći dvadesetoga, i tad si izgubio račun o vremenu. Bili smo strašno zabrinuti za tebe, a Sam je gotovo neprestano bio uza te, dan i noć, osim kad je morao prenositi poruke. Elrond je pravi majstor u liječenju, ali oružje je našeg neprijatelja smrtonosno. Da ti pravo kažem, nisam se mnogo nadao, jer sam se bojao da u zacijeljenoj rani nosiš još komadić sječiva. Ali tek su ga sinoć otkrili. Elrond je odstranio krhotinu. Bila je duboko zabijena i djelovala je prema unutra." Frodo je uzdrhtao sjećajući se onoga groznog bodeža s nazubljenom oštricom što je bila nestala iz Striderovih ruku. "Ne boj se!" reče Gandalf. "Nema ga više. Istopio se. Čini se da se hobiti vrlo nerado rastaju sa svijetom. Ja poznajem snažne ratnike među Velikim ljudima koje bi bila brzo dokrajčila ta krhotina koju si ti nosio u sebi sedamnaest dana." "A što bi oni sa mnom?" upita ga Frodo. "Što su ti Jahači htjeli od mene?" "Htjeli su ti probosti srce morgulskim bodežom koji ostaje u rani. Da su uspjeli, postao bi kao oni, samo slabiji, i bio bi pod njihovom vlašću. Postao bi utvara pod vlašću Gospodara tame, a on bi te mučio zato što si pokušao zadržati njegov Prsten, ako je uopće moguća neka veća muka od toga da ti ga otme i da ga vidiš na njegovoj ruci." "Hvala nebesima što nisam bio svjestan te užasne opasnosti!" reče Frodo slabašnim glasom. "Dakako da sam bio nasmrt uplašen, ali da sam nešto više znao, ne bih se bio usudio ni pomaknuti. Pravo je čudo kako sam se spasio." "Da, pomogla ti je sreća ili sudbina" reče Gandalf "a da i ne govorimo o tvojoj hrabrosti. Jer srce ti nije bilo taknuto, samo ti je rame probodeno, a to je bilo zato što si se odupirao do kraja. Ipak, spasio si se za dlaku, tako reći. U najvećoj si pogibli bio kad si Prsten nosio na prstu jer tada si već napola bio u svijetu utvara, pa su te mogli dograbiti. Ti si tada mogao vidjeti njih a oni tebe." "Znam" reče Frodo. "Bilo ih je strašno gledati! Ali kako smo mogli svi vidjeti njihove konje?"
"Zato što su to pravi konji, baš kao što su i crni plaštevi koje nose pravi plaštevi, a nose ih radi toga da zaodjenu svoje ništavilo kad imaju posla sa živima." "Pa zašto onda ti crni konji podnose takve Jahače? Sve se ostale životinje unezvijere kad im se oni približe, čak i Glorfindelov vilin-konj. Psi zavijaju a guske skriče kad ih vide." "Zato što su ti konji oždrijebljeni i othranjeni u službi Gospodara tame u Mordoru. Nisu baš sva njegova služinčad i stoka utvare! Ima on orkova i trolova, ima vargova i vukodlaka, a bilo je i još ima mnogo ljudi, ratnika i kraljeva, koji živi hode pod suncem a ipak su u njegovoj vlasti. I njihov broj svakim danom raste." "A što je s Rivendellom i vilenjacima? Jesmo li bar ovdje sigurni?" "Jesmo, za sada, dok sve ostalo ne bude pokoreno. Vilenjaci se možda boje Gospodara tame, i možda bježe od njega, ali nikad ga više neće slušati niti će mu služiti. A ovdje u Rivendellu još žive neki od njegovih glavnih dušmana: vilin-mudraci, gospodari Eldara s onu stranu najdaljih mora. Oni se ne boje Prstenovih utvara jer oni koji su prebivali u Blaženom Kraljevstvu žive u isti mah u oba svijeta, i imaju veliku moć i nad viđenim i nad neviđenim." "Učinilo mi se u jedan mah da vidim bijelu priliku koja je sjala i nije se zamutila kao ostale. Je li to bio Glorfindel?" "Jest, vidio si ga načas onakvog kakav je na drugoj strani: jedan od moćnika među prvorođenima. On je vilin-gospodar iz kneževske kuće. U Rivendellu postoji zaista sila koja se može još neko vrijeme odupirati moći Mordora, pa i drugdje ima još takvih sila. Čak i u Shireu ima jedna, doduše drukčija sila. Ali sva će ta mjesta uskoro postati otoci pod opsadom, ako se događaji nastave zbivati kako se zbivaju. Gospodar tame razvio je svu svoju snagu. Pa ipak" nadoda iznenada ustajući i isturujući podbradak a brada mu se ukruti i izravna poput četke od žice "ne smijemo gubiti hrabrost. Ti ćeš uskoro ozdraviti ako te ja pričanjem ne otjeram u grob. U Rivendellu si i zasad se ne moraš ni za što brinuti." "Ja nemam više ni trunka hrabrosti" reče Frodo "ali trenutno nisam ni najmanje zabrinut. Samo mi recite kako su mi prijatelji, i kako je završio okršaj na gazu (to vas neprestance zapitkujem), a onda ću se smiriti. Nakon toga ću opet, mislim, malo odspavati, ali prije toga neću moći oka stisnuti." Gandalf je prikučio svoju stolicu njegovu uzglavlju i dobro ga promotrio. Boja mu se vratila u obraze i oči su mu bile bistre, posve budne i svjesne. Smiješio se i reklo bi se da mu ništa ne nedostaje. Ali je čarobnjakovo oštro oko otkrilo jedva primjetnu promjenu na njemu, tako reći puki nagovještaj neke prozračnosti, napose na lijevoj šaci koju je držao na pokrivaču. “To se, uostalom, moglo i očekivati”, reče Gandalf u sebi. “Nije još prošao ni pola puta, a čak ni Elrond ne može predvidjeti što će sve doživjeti do kraja. Neće valjda loše završiti. Možda će postati nešto kao čaša puna čistog svjetla za oči koje mogu vidjeti.” "Izvrsno izgledaš" reče mu naglas. "Riskirat ću da ti ukratko ispričam što se dogodilo, a da se ne posavjetujem prethodno s Elrondom. Ali pazi, sasvim ukratko, a onda opet moraš spavati! Evo što se zbilo, koliko sam mogao razabrati. Čim si ti pobjegao, Jahači su pojurili za tobom. Nisu ih više konji morali voditi: postao si im vidljiv jer si već
bio na pragu njihova svijeta. A i Prsten ih je privlačio. Tvoji su prijatelji odskočili u stranu, inače bi ih bili pogazili. Znali su da te ništa neće spasiti ako te ne spasi bijeli konj. Jahači su bili prebrzi da bi ih mogli prestići, i bilo ih je previše da bi im se mogli oduprijeti. Bez konja čak ni Glorfindel i Aragorn zajedno nisu se mogli suprotstaviti svoj Devetorici odjednom. Kad su Prstenove utvare projurile pokraj njih, tvoji su prijatelji potrčali za njima. Blizu gaza ima jedna mala uvala uz Cestu prikrivena nekolikim kržljavim drvetima. Tu su na brzinu naložili vatru jer je Glorfindel znao da će rijeka nadoći ako je Jahači pokušaju prijeći, pa da će se on onda morati pozabaviti onima koji ostanu na njihovoj strani. Čim je voda nadošla, on je istrčao s Aragornom i ostalima iz uvale, s upaljenim lučima. Kad su se našli između vatre i vode i ugledali pred sobom vilin-gospodara obuzetog gnjevom, zapali su u očaj a konji su im pomahnitali. Trojicu je odnijela rijeka u prvom naletu, a ostale su njihovi konji zbacili u vodu i onesposobili za borbu." "I je li to bio kraj Crnih jahača?" upita ga Frodo. "Nije" odgovori Gandalf. "Vjerojatno su im konji stradali a oni su bez konja nemoćni. Ali same Prstenove utvare nije tako lako uništiti. Ipak, trenutačno se nemamo čega bojati. Tvoji su prijatelji prešli rijeku kad je povodanj prošao, i zatekli te kako ležiš ničice na vrhu obale, sa slomljenim mačem ispod sebe. Konj je stajao pokraj tebe na straži. Bio si blijed i hladan pa su se uplašili da si mrtav, ili još nešto gore od toga. Elrondovi su im ljudi došli u susret i polako te donijeli do Rivendella." "A tko je izazvao povodanj?" upita ga Frodo. "To je bilo na Elrondovu zapovijed" odgovori Gandalf. "Rijeka je u ovoj dolini pod njegovom vlašću, pa se diže u gnjevu kad god se ukaže hitna potreba da se zapriječi prelazak na gazu. Čim je vođa Prstenovih utvara zagazio u vodu, potekla je bujica. Ja sam, ako smijem tako reći, također tome nešto malo pridonio: možda nisi primijetio, ali neki su valovi poprimili oblik velikih bijelih konja sa sjajnim bijelim jahačima, a usput je rijeka valjala i drobila mnogobrojno veliko kamenje. Načas sam se pobojao da smo oslobodili prevelike prirodne sile i da će nam bujica izmaknuti iz ruku i sve vas daleko odvući. Strahovita se snaga krije u vodama što teku sa snjegova Maglenog gorja." "Da, sad se svega toga sjećam" reče Frodo "te silne orljave. Već sam mislio da ću se utopiti, sa svim svojim prijateljima i neprijateljima i ostalima. Ali sad smo na sigurnome!" Gandalf zirne na Froda. Međutim Frodo je već sklopio oči. "Da, zasad ste svi na sigurnome. Uskoro će se ovdje bogato i veselo proslaviti pobjeda kod gaza na Bruinenu, a svi ćete vi na proslavi sjediti na počasnim mjestima." "Sjajno!" usklikne Frodo. "Divno je što Elrond i Glorfindel i drugi veliki gospodari, a da i ne govorimo o Strideru, ulažu toliko truda i iskazuju mi toliko dobrote." "Pa, ima za to mnogo razloga" otpovrne Gandalf smiješeći se. "I ja sam jedan valjan razlog. Prsten je drugi: a ti si nositelj Prstena. I ujedno si nasljednik Bilbov, nalaznika Prstena." "Dragi moj Bilbo!" sneno će Frodo. "Da mi je samo znati gdje je on! Da je bar ovdje pa da sve ovo čuje. Ala bi se on nasmijao! I krava preskoči Mjeseca-svata! I onaj siroti stari trol!"
Pa zaspi kao zaklan. Frodo je sad bio na sigurnome u Posljednjoj domaćoj kući istočno od mora. Ta je kuća bila, kao što je Bilbo davno zapisao, “savršena kuća, bilo da voliš jesti ili spavati, ili slušati priče ili pjesme ili samo sjediti i premišljati, ili ugodnu mješavinu svega toga”. Sam boravak u toj kući bio je pravi lijek za umor, strah i tugu. Negdje pred večer Frodo se opet probudio i ustanovio da više ne osjeća potrebu za odmorom ni snom, nego da je raspoložen za jelo i pilo, a nakon toga vjerojatno i za pjesmu i priče. Ustao je iz kreveta i otkrio da se opet može gotovo isto onako služiti ozlijeđenom rukom kao i nekad. Našao je spremnu čistu odjeću od zelene tkanine koja mu je stajala kao salivena. Pogledavši se u zrcalo, lecnuo se kad je vidio u njemu mnogo vitkiji odraz od onoga kojeg se sjećao: bio je vrlo sličan onom Bilbovu mladu sinovcu koji je rado landrao sa stricem po Shireu, samo što su ga oči nekako zamišljeno gledale. "Da, svačega si se nagledao otkako si zadnji put provirio iz ogledala" reče svom odrazu. "Ali sad idemo na veliki skup!" Protegnuo je ruke i zazviždao neku melodiju. Uto mu je netko pokucao na vrata. Bio je to Sam. Pritrčao je Frodu i uhvatio ga za ljevicu, nespretno i snebivljivo. Nježno ju je pogladio, porumenio i brže se okrenuo na drugu stranu. "Zdravo, Sam!" pozdravi ga Frodo. "Topla je!" reče Sam. "Mislim na vašu ruku, gospodine Frodo. A bila je tako hladna sve ove duge noći. Ali hvala nebesima!" usklikne i ponovo se okrene blistavih očiju i zapleše. "Lijepo je vidjet vas opet na nogama, zdrava i čitava, gospodine! Reko mi je Gandalf da pogledam jeste spremni da dođete dolje a ja sam mislio da se šali." "Spreman sam" odgovori Frodo. "Hajde da potražimo ostalo društvo." "Ja vas mogu odvest do njih, gospodine" reče Sam. "Ovo vam je velika kuća, i vrlo neobična. Uvijek ima ponešto da se otkrije, i nikad ne znate šta vas čeka iza ćoška. A istom vilenjaci, gospodine! Posvuda sve sami vilenjaci! Neki su od njih ko kraljevi, strašni i sjajni, a neki su vam veseli ko djeca. Pa njihova muzika i pjesma... iako nisam imo baš vremena ni volje da ih puno slušam otkako smo stigli vamo. Al malo-pomalo upoznajem ovo mjesto." "Znam što si sve radio, Sam" reče Frodo hvatajući ga ispod ruke. "Ali večeras ćeš se veseliti i naslušati svega i svačega do mile volje. Hajde, vodi me oko tih ćoškova!" Sam ga je poveo kroz nekoliko hodnika i niz mnogo stuba i doveo u perivoj visoko nad strmom obalom rijeke. Zatekao je svoje prijatelje kako sjede na trijemu na istočnoj strani kuće. Sjene su bile pale na dolinu pod njima, ali daleko na obroncima gorja bilo je još svijetlo. Zrak bijaše topao. Razlijegala se huka vode što je tekla i padala, a večer bijaše ispunjena blagim mirisom drveća i cvijeća, kao da se ljeto još zadržalo u Elrondovim perivojima. "Hura!" vikne Pippin i skoči na noge. "Evo našeg plemenitog rođaka! Napravite mjesta za Froda, Gospodara Prstena!" "Pst!" oglasi se Gandalf iz sjene u dnu trijema. "U ovu dolinu zlo ne dolazi, ali svejedno ga ne smijemo spominjati. Gospodar Prstena nije Frodo, nego vlasnik Crne kule u Mordoru, čija se noć opet širi cijelim svijetom! Mi smo sad u tvrđavi. Vani se smrkava."
"Gandalf nam je održao već mnogo ovakvih veselih govora" reče Pippin. "On misli da me neprestano mora pozivati na red. A meni se nekako čini da ovdje čovjek ne može biti sumoran ni potišten. Ja bih najradije zapjevao kad bih znao pravu pjesmu za ovu prigodu." "I ja bih" nasmije se Frodo "iako bih trenutačno još radije nešto pojeo i popio!" "Tomu ćemo uskoro doskočiti" reče Pippin. "Ti si opet zasvjedočio svoju prepredenost time što si ustao baš na vrijeme za večeru." "Više nego večeru! Pravu gozbu!" uzvikne Merry. "Čim nam je Gandalf javio da si se oporavio, počele su pripreme za gozbu." Tek što je on izgovorio te riječi, pozvani su svi u dvoranu zvonjavom mnogobrojnih zvona. Dvorana u Elrondovoj kući bijaše puna svijeta – ponajvećma vilenjaka, ali bilo je tu i drugih gostiju. Elrond je, po obi..."
|
You need to upgrade your Flash Player , or try to enable javascript in order see this document properly.
|
|
Comments
