Gospodar Prstenova 1 (pdf document) free file download at fliiby.com

"5!/Iab@9Ib4I!/I@l]gI8@cugac89I3@b6I!/I@z9I2ne5 GospodaR PrstenovA Prstena Tri za vilin-kralje za koje zvijezde siju, I Sedam za patuljke-vladare kamenih dvora moći, I Devet za ljude, usuda kletog što zarana mriju, Al Prsten Jedan za Cara Mraka na prijestolju noći U zemlji Mordor gdje sjene se kriju. Prsten Jedan da zavlada svima, Prsten Jedan što traži i seže Prsten Jedan da spoji se s njima i u tami ih sveže U zemlji Mordor gdje sjene se kriju. PREDGOVOR Ova je priča u toku kazivanja rasla dok nije postala pripovijest o Velikom ratu za Prsten i preuzela mnoge odbljeske još starije pripovijesti koja joj je prethodila. Započeta je uskoro pošto je Hobit napisan i prije nego što je objelodanjen 1937. godine; ipak nisam odmah nastavio pisati ovaj nastavak jer sam ponajprije htio upotpuniti i srediti mitologiju i legende Drevnih dana koje su se bile uobličavale već nekoliko godina. Želio sam to učiniti radi vlastitog zadovoljstva i imao sam tek malo nade da će druge zanimati ovo djelo, pogotovo što je prvobitno bilo nadahnuto lingvističkim pobudama i što sam ga započeo radi toga da stvorim potrebnu "povijesnu" pozadinu za vilenjačke jezike. Kad su oni kojima sam se obratio za savjet i mišljenje pretvorili ono malo nade u nimalo nade, vratio sam se ovom nastavku ohrabren zahtjevima čitatelja da doznaju nešto više o hobitima i njihovim pustolovinama. Ali priču je nešto neodoljivo vuklo prema drevnom svijetu, pa bi se moglo reći da je postala izvješće o njegovu kraju i nestajanju još prije nego što su ispripovijedani nastanak i sredina. Taj je proces bio započeo pisanjem Hobita u kojem je bilo nekih naznaka koje su upućivale na tu stariju materiju: Elrond, Gondolin, uzvišeni vilenjaci i orci, a isto tako i nekih odbljesaka koji su se pojavili nezvani, pojave koje su bile više ili dublje ili tamnije nego što su se na prvi pogled doimale: Durin, Moria, Gandalf, Nekromant, Prsten. Otkrivanjem značenja tih odbljesaka i njihovih veza sa starim pripovijestima ukazalo se Treće doba i njegov vrhunac u Ratu za Prsten. Oni koji su tražili da doznaju još nešto više o hobitima došli su na svoj račun, ali su morali dugo čekati; jer ja sam Gospodara prstenova pisao samo na mahove između 1936. i 1949. godine, u razdoblju u kojem sam imao mnogo poslova koje nisam zanemarivao, i mnoge druge interese kao učenik i učitelj koji su me često zaokupljali. Dakako da je tom kašnjenju pridonijelo i izbijanje rata 1939. godine tako da na kraju te godine nisam još bio dovršio ni Knjigu prvu. Unatoč tmini sljedećih pet godina, ustanovio sam da ne mogu potpuno napustiti tu priču pa sam i dalje uporno radio, pretežito noću, dok se nisam našao pred Balinovim grobom u Moriji. Tu sam zadugo ostao. Nastavio sam rad tek nakon gotovo godinu dana i tako došao do Lothlóriena i Velike rijeke negdje potkraj 1941. godine. Sljedeće godine napisao sam prve skice onoga što je danas Knjiga treća, i početak prvog i trećeg poglavlja u Knjizi petoj; tu sam zastao dok su svjetionici svijetlili u Anórienu a Théoden stigao do Harrowdalea. Ništa dalje nisam bio predvidio i nisam imao vremena za razmišljanje. Tek sam 1944. godine ostavio niti i zbrku rata koji sam imao dužnost nadzirati ili bar pratiti, pa sam se prisilio da se uhvatim ukoštac s Frodovim putovanjem do Mordora. Ta poglavlja, koja su na kraju ušla u Knjigu četvrtu, napisao sam i slao u nastavcima svome sinu Christopheru, koji je tada služio u RAF-u u Južnoj Africi. Ipak mi je trebalo još pet godina da priču privedem sadašnjem kraju; dotle sam promijenio kuću, katedru i koledž, dani su mi bili nešto manje mračni ali isto tako ispunjeni mučnim radom. Zatim, kad sam napokon došao do "kraja", morao sam cijelu pripovijest iznova pregledati i zapravo dobrim dijelom preraditi. I morao sam je otipkati i još jednom otipkati, sâm, jer nisam imao čime platiti profesionalnu tipkačicu. Gospodara prstenova pročitali su mnogi otkako je napokon tiskan; htio bih ovdje nešto napomenuti o brojnim mišljenjima i nagađanjima koja sam čuo ili pročitao glede motiva i značenja ove pripovijesti. Glavni je motiv bila želja pripovjedačeva da se okuša u jednoj doista dugoj pripovijesti koja će zadržati pozornost čitateljâ, koja će ih zabaviti i oduševiti, a na mahove možda i uzbuditi ili duboko dirnuti. Vodič su mi bili samo moji osobni osjećaji o tome što je privlačno ili dirljivo, a za mnoge je taj vodič neminovno često griješio. Nekima koji su pročitali ovu knjigu, ili koji su bar pisali o njoj, bila je ona dosadna, besmislena ili bezvrijedna; a ja se nemam prava žaliti jer slično mišljenje imam i ja o njihovim djelima, ili o vrsti književnosti kojoj oni očito daju prednost. Ali čak i za mnoge koji su uživali u mojoj priči ima tu štošta što im se ne sviđa. Možda se u jednoj ovako dugoj priči i ne mogu svima sva mjesta svidjeti, niti se mogu svi razočarati tim istim dijelovima; jer iz pisama koja sam primio vidim da one pasuse ili poglavlja koje jedni smatraju lošima, drugi posebno hvale. Najkritičniji od svih čitatelja, a to sam ja sâm, otkriva sad mnoge nedostatke, manje ili veće, ali kako, srećom, nisam dužan prikazivati knjigu niti je iznova pisati, prijeći ću šutke preko tih nedostataka, osim preko onoga koji su i drugi uočili, a to je da je knjiga prekratka. Što se tiče nekog dubljeg značenja ili "poruke", pisac nije imao ništa slično na umu. Ovo djelo nije ni alegorijsko ni aktualno. Kako je priča rasla, puštala je korijenje (u prošlost) i neočekivano se granala: ali glavna joj je tema bila određena od samog početka neminovnim izborom Prstena kao spone između nje i Hobita. Ključno poglavlje, Sjenka prošlosti, jedan je od najstarijih dijelova priče. Napisano je mnogo prije nego što je sjena 1939. godine bila zaprijetila neminovnom katastrofom, a od te bi se točke pripovijest bila razvijala po bitno istim linijama, sve da je katastrofa i bila spriječena. Njena su izvorišta bila davno prije nazočna u mojoj svijesti, ili su u nekim slučajevima bila već i zapisana, pa su rat koji je izbio 1939. ili njegove posljedice malo što izmijenili, ili nisu ništa izmijenili u njoj. Pravi rat ne nalikuje na legendarni ni po svom toku ni po svom ishodu. Da je on nadahnuo ili odredio razvoj ove legende, onda bi Prsten bio jamačno prigrabljen i upotrijebljen protiv Saurona; Sauron ne bi bio uništen nego zarobljen, a Barad-dûr ne bi bio razoren nego zaposjednut. Saruman bi pak, ne uspjevši se domoći Prstena, u ono vrijeme pometnje i izdaje našao u Mordoru karike koje su nedostajale u njegovim istraživanjima učenja o Prstenovima, pa bi uskoro sam izradio svoj Veliki Prsten kojim bi doveo u pitanje samozvanog Vladara Međuzemlja. U tom sukobu obje bi strane mrzile i prezirale hobite, pa oni ne bi čak ni kao robovi ostali dugo na životu. Moguća su bila i neka druga rješenja u skladu s ukusom ili mišljenjem onih koji vole alegorije ili aktualne aluzije. Međutim, ja nikako ne trpim alegorije u svim njihovim pojavnim oblicima, nikad ih nisam volio otkako sam dovoljno star i budan da otkrijem njihovu nazočnost. Mnogo više volim povijest, stvarnu ili izmišljenu, s njenom raznolikom primjenljivošću na mišljenje i iskustvo čitatelja. Mislim da mnogi brkaju "primjenljivost" s "alegorijom"; ali prva je u slobodi čitateljevoj a drugu mu svjesno nameće autor. Dakako da se autor ne može potpuno osloboditi utjecaja svog iskustva, ali načini na koje se klica priče koristi tlom iskustva neobično su složeni, a pokušaji da se taj proces definira potječu u najboljem slučaju od nagađanja, nedostatnih i višeznačnih. Isto je tako pogrešno, iako naravno privlačno, kad se život autora i kritičara poklope, pretpostaviti da su razvoj misli i događaji njihova zajedničkog doba morali izvršiti najsnažniji utjecaj na djelo. Čovjek zaista mora osobno živjeti u sjeni rata da posvema osjeti njegov pritisak; ali kako godine prolaze, čini se da se često zaboravlja da nije bilo ništa manje mučno doživjeti rat u mladosti 1914. godine nego sudjelovati u ratu 1939. i idućih godina. Ili, da uzmemo drugi primjer koji nije tako bolan: neki su iznijeli pretpostavku da poglavlje Čišćenje Shirea odražava situaciju u Engleskoj u doba kad sam dovršavao svoju priču. To nije istina. To je bitan dio zapleta koji sam bio zamislio od samog početka, iako sam ga u toku rada preinačio zbog Sarumanova karaktera kako se razvijao u samoj pripovijesti, bez ikakvog, treba li reći, alegorijskog značenja ili aluzija na suvremenu politiku. Nešto se od toga doduše zasniva na iskustvu, iako neznatno (jer je gospodarska situacija bila posve drukčija), i na mnogo daljoj prošlosti. Kraj u kojem sam živio u djetinjstvu bio je dozlaboga uništavan još prije nego što je meni bilo deset godina, u vrijeme kad su automobili bili rijetki (do tada nisam bio vidio ni jednoga) i kad su ljudi još gradili prigradsku željeznicu. Nedavno sam u novinama vidio sliku potpuno oronule vodenice koja je nekad cvala pokraj ribnjaka i koja mi se onda činila strahovito važnom. Nikad mi se nije sviđao mladi vodeničar, ali je njegov otac, stani vodeničar, imao crnu bradu i nije se zvao Sandyman. PROLOG 1 O hobitima U ovoj je knjizi riječ pretežito o hobitima i iz nje će čitatelj doznati štošta o njihovu značaju i nešto malo o njihovoj povijesti. Nešto više može doznati iz odabranih ulomaka Crvene knjige o Zapadnoj pokrajini koji su već objelodanjeni pod naslovom Hobit. Ta je pripovijest proistekla iz prvih poglavlja Crvene knjige koju je napisao sam Bilbo, prvi hobit koji se proslavio u svijetu i koji je to svoje djelo naslovio Tamo i opet natrag, jer je u njemu riječ o njegovu putovanju na istok i o njegovu povratku: o pustolovini što je poslije uključila sve hobite u velike događaje toga doba o kojima je ovdje riječ. Ipak, mnogi će možda poželjeti da odmah na početku saznaju nešto više o tom izvanrednom narodu, a neki možda nisu ni vidjeli spomenutu knjigu. Za takve čitatelje evo ponajprije nekoliko napomena o nekim važnijim stvarima iz hobitoznanstva i kratkog prisjećanja na tu prvu pustolovinu. Hobiti su jedan neupadljiv ali prastar narod, nekoć znatno brojniji nego danas; jer oni vole mir, tišinu i dobro obrađenu zemlju: najradije prebivaju u lijepo uređenu i uzorno obrađenu seoskom predjelu. Ne razumiju niti su ikad razumjeli, pa nisu ni voljeli, strojeve složenije od kovačkog mijeha, vodenice ili ručnog razboja, iako su vješto rukovali alatom. Čak su i u drevno doba obično zazirali od "velikih ljudi" kako nas nazivaju, a sad upravo panično bježe od nas i sve ih je teže naći. Imaju dobro razvijen sluh i vid, a premda su skloni debljanju i nikad se ne žure bez potrebe, ipak se hitno i spretno kreću. Odvajkada su umjeli brzo i nečujno nestati kad god bi na njih nabasali "veliki ljudi" koje nisu željeli sresti; tu su vještinu razvili do te mjere da se ona ljudima mora činiti upravo čarobnom. Međutim, hobiti nisu zapravo nikad izučavali nikakvu magiju, a tu svoju sposobnost izbjegavanja ljudi imaju zahvaliti samo profesionalnoj vještini koju su stekli naslijeđem i vježbom, i tijesnom povezanošću sa zemljom, u čemu ih veće i nespretnije rase ne mogu slijediti. Jer oni su sitni stvorovi, manji od patuljaka: zapravo nisu tako čvrsti i snažni, iako nisu mnogo niži od njih. Različite su visine, negdje između dvije i četiri stope, po našim mjerama. Dan-danas malokad dosežu do tri stope, ali kažu da su se smanjili i da su nekad bili viši. U Crvenoj knjizi piše da je Bandobras Took (Rikobik), sin Isengrima Drugog, bio visok četiri stope i da je jahao prave konje. Sudeći po hobitskim predajama, njega su nadmašile samo dvije slavne povijesne ličnosti; ali upravo o toj neobičnoj temi riječ je u ovoj knjizi. Što se tiče hobita iz Shirea, o kojima je u ovim pričama riječ, oni su u doba mira i blagostanja bili veseo narod. Odijevali su se u jarke boje, napose su voljeli žutu i zelenu, ali su malokad nosili cipele jer su im tabani bili tvrdi kao štavljena koža i obrasli bujnom kovrčavom dlakom, sličnom kosi na glavi, koja im je obično bila smeđe boje. Stoga je jedini obrt kojim se nisu mnogo bavili bilo obućarstvo, ali su imali dugačke i vješte prste i znali su izraditi mnoge druge korisne i zgodne stvari. Lica su im bila prije dobroćudna nego lijepa, onako široka, blistavih očiju, rumenih obraza, usta vazda spremnih za smijeh, za iće i piće. I doista su se smijali, i jeli, i pili, često i od srca, voljeli su u svako doba priproste šale i šest obroka na dan (kad god bi do njih mogli doći). Bili su gostoljubivi i uživali u zabavama i u darovima koje su velikodušno davali i rado primali. Bjelodano je da su hobiti, unatoč kasnijem otuđivanju, u rodu s nama; mnogo su nam bliskiji nego vilenjaci, pa i patuljci. Od pamtivijeka su govorili ljudske jezike, na svoj način, voljeli su i mrzili manje-više isto ono što i ljudi. Ali u kakvom smo srodstvu s njima, to se više ne može pouzdano ustanoviti. Porijeklo hobita seže u daleke dane koji su odavno prošli i pali u zaborav. Samo vilenjaci čuvaju još nekakva svjedočanstva o tom minulom vremenu, ali njihove predaje bave se gotovo isključivo njihovom poviješću, u kojoj se ljudi malokad pojavljuju a hobiti se uopće ne spominju. Pa ipak je jasno da su hobiti zapravo živjeli mirno u Međuzemlju mnogo godina prije nego što su ih drugi narodi uopće primijetili. A kako je svijet, uostalom, oduvijek bio pun nebrojenih čudnovatih stvorenja, činilo se da ta mala bića i nisu osobito važna. Međutim, u vrijeme Bilba i njegova nasljednika Froda, oni su iznenada postali, a da to uopće nisu željeli, i važni i glasoviti uznemirivši vijeća mudraca i velikana. Ti dani, Treće doba Međuzemlja, odavno su prošli i oblik se svih zemalja promijenio, ali krajevi u kojima su hobiti onda prebivali zacijelo su oni isti u kojima i sad borave: na sjeverozapadu Starog svijeta, istočno od mora. Hobiti u Bilbovo doba nisu više ništa znali o svojoj prapostojbini. Ljubav spram učenosti (izuzev rodoslovnih predaja) nije među njima bila osobito rasprostranjena, ali je u starim porodicama bilo još pojedinaca koji su proučavali njihove knjige, pa čak i skupljali izvještaje vilenjaka, patuljaka i ljudi o starim vremenima i dalekim zemljama. Njihovi su zapisi počinjali tek od naseljavanja Shirea, a najstarije legende jedva da su dopirale dalje od vremena seoba. Ipak, iz tih legendi, pa i iz nekih njihovih neobičnih riječi i običaja, jasno proizlazi da su hobiti, kao i mnogi drugi narodi, u dalekoj prošlosti bili krenuli na zapad. U njihovim najstarijim pričama nazire se vrijeme kad su prebivali u dolinama gornjeg toka Anduina, između rubova Velike Zelene šume i Maglenog gorja. Ne može se više pouzdano utvrditi zašto su se poslije upustili u težak i pogibeljan prelazak preko gorja do Eriadora. Njihove predaje govore o razmnožavanju ljudi u toj zemlji i o sjeni koja je pala na šumu tako da je potamnjela i dobila novo ime Mrkodol. Prije nego što su krenuli preko gorja, hobiti su se već bili podijelili na tri pomalo različita plemena: Dlakonoge, Šturove i Bljedolike. Dlakonozi su bili tamnije puti, sitniji i niži, bez brada i bosi; šake i stopala bijahu im gipki i hitri, voljeli su brda i visoravni. Šturovi bijahu širi, krupnije građe, imali su veća stopala i šake, i radije su prebivali u ravnicama i riječnim dolinama. Bljedoliki su pak bili svjetlije puti i kose, viši i vitkiji od ostalih, a najviše su voljeli drveće i šumske krajeve. Dlakonozi su nekad davno imali mnogo posla s patuljcima i dugo su prebivali u podnožju gorja. Rano su krenuli na zapad i lutali kroz Eriador sve do Vjetrovrha dok su ostali bili još u Pustošiji. Oni su bili najobičniji predstavnici hobita, i kudikamo najbrojniji među njima. Ujedno su bili najskloniji da se skrase na jednom mjestu, i najbolje su očuvali običaj da žive u rovovima i rupama. Šturovi su se dugo zadržavali uz obale velike rijeke Anduin i manje su zazirali od ljudi. Došli su za Dlakonozima na zapad i krenuli niz rijeku Glasnovodu na jug; mnogi su od njih dugo boravili između Tharbada i granica Dunlanda prije nego što su se ponovo zaputili na sjever. Bljedoliki su bili sjeverno pleme, ujedno i najmalobrojnije. Oni su bili u boljim odnosima s vilenjacima nego ostali hobiti, bili su vičniji jezicima i pjesmi nego obrtima, i odvajkada su više voljeli lov nego ratarstvo. Prešli su bili preko gorja sjeverno od Rivendella i spustili su niz rijeku Hoarwell. U Eriadoru su se ubrzo izmiješali s ostalim plemenima koja su tu zatekli, ali kako su bili malo odvažniji i skloniji pustolovinama, često bi se našli na čelu plemena Dlakonoga ili Šturova. Čak se i u Bilbovo doba mogla još zapaziti jaka bljedolička crta u uglednim obiteljima kao što su bili Tookovi i gospodari Bucklanda. U zapadnim krajevima Eriadora, između Maglenoga i Modroga gorja, hobiti su zatekli i ljude i vilenjake. Tu su doista još prebivali ostaci Dúnedaina, kraljeva onih ljudi koji su bili došli preko mora sa Zapadnih strana, ali se njihov broj naglo smanjivao a zemlje su u njihovu Sjevernom Kraljevstvu bivale sve zapuštenije. Bilo je tu mjesta napretek za doseljenike, pa su se hobiti uskoro počeli naseljavati u urednim zajednicama. U Bilbovo doba njihova su prvobitna naselja bila odavno nestala i pala u zaborav, ali jedno od prvih koja su postala važna još se održalo, iako smanjeno, a nalazilo se u Breeju i u okolnom Chetwoodu, četrdesetak milja istočno od Shirea. Jamačno su se već u to doba hobiti opismenili i počeli pisati po uzoru na Dúnedaine, koji su opet mnogo ranije bili naučili tu vještinu od vilenjaka. U to su doba zaboravili jezike kojima su se dotad služili i prihvatili Zajednički jezik ili Vestron, kako su ga zvali, što bijaše uobičajen u svim zemljama kraljeva od Arnora do Gondora, i na svim obalama mora od Belfalasa do Lunea. Ipak su zadržali nešto od svojih riječi, kao i svoja imena mjeseci i dana i velik broj osobnih imena iz davnine. Negdje u to doba legenda u hobita prvi put postaje povijest i vrijeme se počinje računati u godinama. Jer upravo tisuću šest stotina prve godine Trećega doba, bljedolička braća Marcho i Blanco odlaze iz Breeja; pošto su pribavili dopuštenje od velikog kralja u Fornostu, prešli su preko smeđe rijeke Baranduina na čelu velike skupine hobita. Prešli su preko Mosta kamenih lukova podignutog u doba najveće moći Sjevernog Kraljevstva, zaposjeli svu zemlju s druge strane, između rijeke i Dalekog humlja. Oni su samo bili dužni dobro održavati veliki most, kao i sve ostale mostove i ceste, ići na ruku kraljevim glasnicima i priznavati vrhovnu kraljevu vlast. Tako je počelo računanje vremena po Shireu, jer je godina prelaska preko Brandywinea (kako su hobiti prekrstili tu rijeku) postala prva godina u Shireu, i od nje su se računale sve potonje godine. Zapadni su se hobiti zaljubili na prvi pogled u svoju novu domaju, ostali su u njoj i uskoro se ponovo izgubili iz povijesti ljudi i vilenjaka. Dok je god postojao kralj, oni su službeno bili njegovi podanici, ali su vlast zapravo držali u svojim rukama njihovi poglavari, koji se uopće nisu miješali u događaje u vanjskom svijetu. Sve do posljednje bitke u Fornostu s Vještac-kraljem iz Angmara slali su određen broj strijelaca u pomoć kralju, ili su bar tako tvrdili, iako se to u ljudskim kronikama nigdje ne spominje. Ali u tom je ratu propalo Sjeverno Kraljevstvo, pa su otada hobiti tu zemlju smatrali svojom i među svojim glavarima birali namjesnika koji je zastupao nestalog kralja. U sljedećih tisuću godina rijetko su ih uznemirivali ratovi, pa su napredovali i množili se poslije crne pošasti (37. godine po Shireu) sve do nesretne Duge zime i gladi što je slijedila nakon toga. Tada su mnoge tisuće hob..."

You need to upgrade your Flash Player , or try to enable javascript in order see this document properly.