"RANKO MARINKOVIĆ - RUKE SAMOTNI ŽIVOT TVOJ Samotni život tvoj u sjeni vrućeg ljeta... Tihog ljeta sa cvrčcima na grani, s oblacima i pticama u zraku, s nehajnim zapljuscima mora među grebenima, s kliktanjima galebova i blejanjima koza u daljini. Samotni život u ljepoti neba i pučine. Oblaci i jedra plove u daljinu... Biskup je stigao na naš mali otok. Leprša na suncu dalmatika, razvijorio maestral baldahine i crkvene zastave, trešte glazbe i fanfare, bubnjevi mahnitaju, zvona zvone od ranoga jutra. Umjesto kadulja tamjani mirišu. I nema ni cvrčka ni oblaka ni ptice, ni neba ni pučine. I ostao si strašno, bespomoćno sam s tom glavom punom tamne boli, s uhom razdešenim, s okom umornim od nesna. I uzeo si sebe zadirkivati: "Oho, oho! Dajte mu oblak. Budite ljubazni i ne imajte drugih briga nego mu pokažite u bengalskom svjetlu kako para suklja iz kotla na vatri osvijetljena crveno, zeleno i žuto... Samo da se kadi, da ima dima, da je mutno... On za sebe izjavljuje javno: ja sam fantast! I ne govorite mi, do đavola, tako patetično STVARNOST! Ja ne volim žene! Ja bez stida izjavljujem svima oblake volim". Pa objesite mu u zraku o nevidljivo tanke niti paučine poveći komad fine bijele vate i on će cijeli dan proležati na zemlji i mučit će se da napiše pjesmu: Gle, bijeli oblak plovi s juga u pustinje neba... i dalje neće znati od ovoga stiha. A zna da ni taj ne vrijedi, da je tako nešto bilo napisano u nekog pjesnika, pa se ljuti na sve druge pjesnike, sve su već opjevali, sve eksploatirali i prodali za sitne honorare, popili nove rakije pa pijani (cinični gadovi!) zavirili kroz pukotine, kroz rupice i ključanice u kupatila i sobe gdje se kupaju i svlače debele žene četrdesetgodišnje koje bi umrle od stida kad bi za to znale. Dršću za vratima kao majmuni i šapćući lažu u požudi: "Gle, ja sam uzbuđen od toga! Ja sam inspiriran! Mala, draga ženo, mene nema, Ja sam... pa precrtaju ja sam i napišu ja nisam, zatim i to precrtaju i napišu tvoje male grudi, a za sebe misle - sise. Tvoje bijele sise, noge, pa naviše, u središtu njene milosti, kako Hamlet kaže... Ah, ja sam strašno glup! I namjeste se na stolicu pored ključanice i rade majmunske gluposti. A ono njihovo pažljivo oko na ključanici zalilo se krvlju od želje za onim debelim mokrim mesom što je izašlo iz vode. Žena gotovo žalosno briše svoje meso kao nešto tuđe što je izraslo iz njenog vitkog tijela i tim sporim tužnim kretnjama govori: kako sam onda bila zgodna, kako sam bila zgodna... I briše ruke, leđa, zatim grudi (velike i teške), onda noge i mukli klanac (jadikovac) između nogu i dvije planine s druge strane, uživajući pomalo (nesretna žena!) u efektima trenja. A to njih (prokletnike) iza vrata i uzbuđuje - trenje, trenja, efekti trenja, središte njene milosti, tužna dolina bivših radosti, bijela vrata zid ludosti... i još kojekakve litanije erotomanske. Tibulo! (riječi daješ ovdje uvredljiv smisao: pjesnik - lažljivac, mistifikator). "Ja ljubim Izidoru platonski"!
I kad je malo zatim gad došao k sebi i u žalosnom razočaranju ustanovio podlo nasilje nad svojim tijelom, tješio se lukavom rezignacijom: Ruke. Svemu su krive ruke. To je kod nas i kod majmuna koji jedini među životinjama imamo ruke!" I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke. Mogu se stisnuti u šaku, raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se može dohvatiti nož i pištolj i protivnički grkljan... Rukama se može zadaviti! Ta ga je činjenica zaprepastila. Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju... Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o međusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice. Svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? - nosovi bi nam se izdužili u surle ubilačke, bili bismo mali dvonožni opaki slonovi. No što ruke? Počeo si sebe zadirkivati pa si preskočio sebe i uzeo ogovarati pjesnike zbog "zgode u kupaonici" koju ti je povjerio znanac, pisac stihova? A što je s tobom? Gdje si ti? Eto, počinješ ponovo sa svojim zanovijetanjem. "Ah, onaj oblak, onaj oblak!" Dobro, nastavi. "Ne, motrio sam ga po podne, vjeruj mi, gore na terasi, ležeći ovako nauznak, kako polako i bezbrižno plovi prema jugu kao kakva skitnica koja nikad ne zna kamo ide... Ne, ne, krivo i neuspjelo poređenje, nipošto kao skitnica nego kao galeb što leti u daljinu utopio je oblak u plavetnilu dubljem od svakog mora. Odlutalo janje bijelo u modre nebeske pustinje. Noćas će ga napasti ljuti kurjaci (mislim vjetrovi) i sutra ću gledati njegovo bijelo runo rasuto po nebu... Ah, oblaci, janjadi nedužna!" Kako bi želio (pa čak i s ironijom, kao Aristofan staroga Sokrata) ljuljati lijepo svoj smrknuti pogled na bijelom oblaku pod ljetnim nebom u hladovini terase na lakom maestralu! Lagano prozračno nebo, daleko, visoko. Nitko ga još nije noktom ostrugnuo, nitko još nije pljunuo na nebo. - Pljujem ja na tvoje nebo! - a što ti vrijedi kad to ne možeš i učiniti? Nebo u visini! Ali ja ti ga mogu unakaziti teleskopom! Otkrit će ti taj protunebeski top strahovitih pertubacija, neočekivanih lomatanja, divljih šibanja prostora vatrenim repovima, tumaranja i sudara kugala, rušenja zvijezda, gmizanja maglenih spirala, unakrsnih očijukanja svemirskih reflektora, nemira svjetla... Kao što će ti se lijepo lice Izidore ukazati pod mikroskopom u strašnom reljefu kože s brdima i dolinama i tvoju uzvišenu ljubavnu strast progutat će prljavi i masni ponori iz kojih rastu debele dlake kao trstike i šiblje iz močvarnog blata. Sasvim nisko kruže i cvrkuću lastavice. Kao da ti netko sitno bode iglicama tijelo pa ne znaš da li je to od hladnog maestrala ili od igličastog cvrkutanja u zraku. Lastavice gusto posipaju iglicama tvoje golo tijelo, pipaju te šiljastim kljunovima produženima u cvrkut. (A da se nisu ušuljale iglice borova kroz tihi podsvjesni šum u tvoje tajne misli?) Zatim su opet sve zamračile fanfare i bubnjevi. Rastjerali su i miris karanfila što su se crveno rascvjetali u teglama na terasi. Plemenit život karanfila! Iz najogavnijeg đubreta u tegli izrasli su u takav neizrecivi miris! Bojom i mirisom karanfil je divno izrazio sebe. A čime si se ti
izrazio? Karanfil ima korijen u gnoju a iz njega je izvukao miris i crveni cvijet. A što si ti izvukao iz gada što ga nosiš u sebi? Kakav cvijet? Kakav obojeni miris? Kakav cvrkut ili daleki tajanstveni šum? Izvukao si zle slutnje i poganu misao: gle onaj čovjek onamo ima nos; to se može odrezati nožem! A sve ljepote već davno su izrazile more, oblak, ptice, list, prije nego si ti počeo mucati nekakve glasove i mazati platno bojama; prije nego si počeo strugati konjskim repom po ovčijem crijevu razvučenom na šupljoj drvenoj kutiji i to nazvao muzikom! Ptice se plaše nepristojnih zvukova tvojih mjedenih instrumenata u koje duvaš da bi raspalio svoga sumišljenika i učvrstio njegovo rasklimano uvjerenje. Poslušaj cvrčke na čvorugama prastarih rogača. Osjećaš li žeđ za kristalno bistrom vodom u staklenom vrču na bijelom stolnjaku po kome pada trak teškog podnevnog sunca? Ne spopada li te glad za grožđem i smokvom i crvenom svježom lubenicom? Slušaj to ljeto na nategnutim svilenim strunama između sunca i zemlje kako dršće, kako treperi na trbuhu tog malog sivog kukca koji će umuknuti čim osjeti tvoju blizinu. Tko bi bolje izrazio ovo ljeto od cvrčka? Zatim si motrio mrave kako vuku muhu što si je maloprije ubio. Neprestano ti je dolijetala na lice i šetala oko nosa diveşći se vjerojatno impozantnoj građevini; dvadeset puta si je valjda otjerao. O, prokleta bila! Pa kad si je ulovio, uzviknuo si ushićeno: nikada više od tebe zdrave muhe, ne zvao se ja Tobija - i tresnuo si je bijesno o terasu pa joj i palicom odrubio glavu. Koliko bijesa radi jedne tvrdoglave muhe koja je naprosto dolazila da se hrani na tvom nosu i ne sluteći da ti smeta; bio bi bolje učinio da si obrisao nos. Sad je vuku dva glupava mrava, žustro, pažljivo: Ej, čekaj, brate, umorio sam se. Prihvati je ti ovdje za ovu nogu, a ja ću za krilo. Što je ugojena, marva jedna! A za njima treći mrav nosi hitro muhinu glavu i možda misli: dobro je ovo za zimu... - Prokleti filistri! Oni vode i ratove. Dao bih im i svoju glavu da mi je znati da li i vjeruju u boga. (Ovako okrutno tekao je sprovod Stendalova Juliena Sorela: naprijed tijelo a za njim posebno glava u krilu Matilde de la Mole, koja ju je ljubila u čelo). I učili su te: budi mrav! Mali tihi neprimjetljivi pametni marljivi strpljivi realist. Sitni štediša. Ljeti skrbi za zimu. A u školi su ti tumačili kako je to isto htio da kaže i veliki francuski pjesnik svojom basnom o cvrčku i mravu. Kako je, naime, bezbrižni flaneur i sezonski pjesnik Cvrčak pokucao jedne ljute zime gospodinu kućevlasniku Mravu na njegova bogata vrata, na kojima je eventualno stajala i pločica "Član dobrotvornog društva - prosjačenje redarstveno zabranjeno". Kad je vidio gospodin Mrav kroz mali okrugli otvor na vratima da vani stoji odrpana i izgladnjela protuha, izderao se na način kako se već deru kućevlasnici na boheme i prosjake; marš, mrcino lijena! Što si radio cijelog ljeta? Krao, a? - Pjevao sam. Ja sam, naime, poznati pjesnik Cvrčak, ako se izvolite sjećati, pa sam kao takav... - Pjesnik? Pjevao? A dakle - pjevao! Pa pjevaj, brate, i dalje, pjevaj! Sada, to jest, možeš i plesati! Quue faisiez vous au temps chaud? Dit elle a cette emprunteuse. - Nuit et jour, a tout venant, Je chantais, ne vous deplaise.
- Vous chantiez? J'en suis fort aise: Eh bien! dansez maintenant! I cvrčak pjeva. Pjeva, uprkos vama i zimama, postojano i žarko kao što sunce sja, pa budite mirni, gospodine Mrave, on će i plesati. A ovdje ovi vaši filistri vuku svoju krepanu muhu i misle da je to vrlo važno što oni rade, da im se svatko mora ukloniti s puta, jer oni rade, oni, kamen do kamena i zrno do zrna, ne zijaju u nebo kao ti. U uglu terase od zida do zida razapeo crni dlakavi razbojnik pauk jedva vidljive mreže i sunča se na ulazu svoje rupe vrebajući na mušice što se lakomisleno i ludo igraju oko njegovih tankih niti. Tko zna koliko već dana stari bandit nije imao plijena? Strpljivo čeka slučaj kao ribar koji je bacio mrežu, zapalio lulu i čeka. Motreći ova prčkala, ove antipatične grobare i lešinare, osećaš nesvjesno simpatiju prema crnom strašnom tipu tamo u uglu. Pa gotovo jednako nesvjesoo kao što je nastala i ta nakionost, štaviše prezirno i s nekom naročitom mržnjom, kojoj si kasnije od stida dao i neko "simboličko značenje", zgnječio si one mravlje "radikalne socijaliste", a njihovu muhu dao gangsteru pauku. - Tako! Radije razbojniku i gangsteru nego filistru! Jedan je razbojnik, kako znamo, bio i pjesnik! Filistar se nikad neće pomiriti s obješenjačkim crnim humorom jednoga kandidata za vješala: La pleuye nous a buez et lavez, Et le soleil dessechiez et noircis; Pies corbeaulx nous ont les yeux cavez, Et arrachie la barbe et les sourcis. Jamais nul temps nous ne sommes assis; Pui, ca, pui la, comme le vent varie, A son plaisir sans cesser nous charie, Plus becquetez d'oyseaulx que dez a couldre. Ne soiez donc de nostre confrairie... II Zvonjava, limene glazbe, fanfare i bubnjevi. Prašte mužari. Velike crkvene svečanosti. Sedam parobroda dovezlo pastvu iz tri susjedne dieceze. Prepun je gradić vjernika, usidjelica, starica u crnini s brojanicama od rogačevih sjemenaka. Mnogo svećenika, opatica, fratara bijelih, crnih, smeđih, mršavih, debelih, jako debelih, pa i jako, jako debelih... - Bog vam blagosiovio salo, padre Crescencie! Uostalom, ima i neznabožaca teških, bogu hvala i slava, al' njima se prašta. Ljudi vrve kao mravi: trčkaraju uokolo, susreću se, pitaju, odgovaraju, žure se s torbama i vrećicama s hranom, najednom zastanu nasred ulice, zamisle se u svoje cipele pa naglo potrče i nestaju iza ugla. Tamo se netko potukao. Kletve, psovke. Privezao mu je magarca za njegovu smokvu, pa ju je magarac obrstio, i vlasnik smokve prebio magarca. Javio se vlasnik magarca i prebio vlasnika smokve, a ovaj njega nogom u koljeno, pa šepaju sva trojica, to jest on i on i magarac i smiju im se sa strane, a netko cinički primjećuje: "to im ide tako svima po koljenu..." Dolje sa obale čuju se povici "dolje Darwin! Živio gospodin bog!" Govori, psovke, glazbe: svečanosti se odvijaju...
Ali iznad svega čuje se bubanj. Bubanj lupeta, pada kao bomba usred misli. Nema misli uz bubanj. Bubanj je magareća koža nategnuta na šuplji cilindar, a ima svrhu da čovjeka lupa po glavi. - Ipak nisi iscrpio svoju tešku glavobolju tom šupljikavom definicijom. Sjećaš li se riječi Maksima Gorkog: "Zlobno udaranje bubnja izazvalo je u meni živu želju da nešto razorim, da polomim plot ili istučem dječake?" Tambour! Osuđenika prati na stratište bubanj. Kanibali peku misionara uz bubanj. Vojsku prati u borbu bubanj. Kako bi se moglo biti junak bez bubnja? Borbeno oduševljenje je čisti, idealni, platonski bubanj. (Ono jutarnje lupanje sagova na dvorištu, kad sanjaš da te lupaju lopatom po glavi, stoji vrlo blizu bubnjarskoj umjetnosti). I majmuni se hvataju na bubanj. Nastojiš da ga ne čuješ, da se predaš klarinetu, flauti, fagotu, pa makar i trombonu. No on se izdvaja, prepotentno se nameće sluhu, lupeta, buba, kao i svaka budala koja svakako nastoji da se istakne, i konačno čuješ samo njega: bum... bum... bum-bum-bum... Dzin-ba-rata... dzin... dzin... dzin... bum-bum. bum... Zaklanjaš glavu iza kakve god slučajne misli: - Dudov prelac... otmjen kukac... Onda ga opare vrućom vodom da ne pregrize nit i pčeli ukradu med i uz to je tjeraju iz njezine vlastite kuće dimom gorućih prnja. Od niti naprave kravatu za Sachu Guitrya i fine, prozirne čarape za neku tamo lady Ipsweache, a med sipaju u zlatno grlo Begnamina Giglia. Bum... Bum... bum-bum..., buba budala i ne da misliti. - O, gospode, zar je moguće da ti godi ovo nemilo lupanje po koži magarećeg roda? Ova ista strpljiva životinja grijala je dahom svojim sina tvoga jedinorođenog i spasila ga zatim od tetrarha Heroda Anntipe kad je ono bio dao klati djecu po Galileji; nosila ga je strpljivo na njegovim agitacionim putovanjima po Samariji i Judeji i donijela ga trijumfalno u Jerusalim uz burno klicanje naroda odabranog. O, gospode, zar nije u tvome premilostivom srcu stekla malo zasluge, da ga barem mrtva ne lupaju, kad je već batina mora pratiti za života? Gospode, molim te za čitav magareći rod, koji je toliko ponižavan i vrijeđan u nadimcima glupih i indolentnih ništarija, koji je stalan predmet ismjehivanja i povod mnogim otrcanim dosjetkama, koje su isto tako dosadne kao i ova posthumna magareća pjesma. - Gospode, oslobodi, otkupi, zaštiti ovu dobroćudnu životinju dugih ušiju barem od ovog prekogrobnog knuta. Amen!" I prasnuo si u smijeh nad svojom molitvom kojoj bi bio naslov "Molitva za magareći rod"... lII Preko ulice, u velikoj školskoj sobi svećenstvo sjedi za banketom. Svećenstvo je umorno. Jutros je biskup služio veliku pontifikalnu misu pod vedrim nebom na improvizovanom oltaru koji je počivao na osam praznih vinskih bačava. Bakhus, koji je jutros još spavao u bačvama dok su na njegovim leđima slavili Jehovu, sada se razbudio i antički raspojasao na gozbi što ju je priredio domaćin župnik don Toma u čast svoga pretpostavljenog presvijetlog biskupa. Marta i Marija, Sara i Rebeka prenose preko ulice iz susjedne konobe butelje i demižone vugave, grka, plavca i prošeka. Juče su dokotrljali četiri bureta pive. No treba odmah istaknuti da se u blagovaonicu odnosi i relativna količina vode u kojoj plivaju veliki komadi leda.
Slušaš sa zavišću zavodijive zvukove stakla, kucanja čaša i fragmente zdravica:... "Kako je lijepo rekao sveti... (aplauz) I neka dragi bog poživi našeg presvijetlog biskupa sa svima nama skupa!" Kucanje čašama, aplauz, "bravo don Toma! Don Tomica još jednu, dajte još jednu..." Dobronamjeran duhovnički smijeh bez ikakve zlobe. - Živio presvijetli biskup! Zatim (po svoj prilici) biskup, odgovarajući na zdravicu don Tome, lijenim, sanjivim glasom, u kome se osjeća sretno započeta probava, razočarava te svojim vrlo lošim govorničkim darom: "Ab Jove principium, kako je mudro rekao Virgilije, obratimo se našem pobožnom zahvalnom Onomu, koji nam je udijelio ove krasne zemaljske darove... da bi tako ovaj naš dragi narod... (povišenim glasom sa izvjesnom srditom drhtavicom, upućenom vjerojatno neprijateljima crkve):... jer nije istina da antemurale cristianitatis znači... A naš narod..." - tu je stao. Mir. Biskup se smeo u govoru i nervozno skuplja jezikom slinu po suhim ustima. Ne zna biskup što bi s "narodom", pa je ponovio "a naš narod" i dodao "između svih naroda"... i opet pauza. Zatim: "moglo bi se reći na svijetu"... i opet zbrka, uzaludno gibanje suhog ždrijela, panično prebiranje jezikom po riječima, kojih su puna usta, ali su sve nekako čudne i nikako ne pristaju, a ima čak i takvih koje bi najradije tresnuo don Floriu u lice, dakako, u četiri oka. - Ah, kakva je to muka, gospodine biskupe! Poznajem ja to čuvstvo. Pa kad vas ironično gleda i uživa u vašoj nevolji vaš suparnik, kanonik don Florio, umjesto koga ste vi postavljeni za biskupa! Ne gleda vam ravno u oči, nego najprije gleda u vaš zlatni biskupski križ na prsima, a onda vas svega nekako obuhvati svojim zlobnim pogledom i igra se s vama kao s kakvom stvarčicom, naprosto žvaće vas očima. Zatim, kao da vas je ispljunuo iz svoje pažnje, uzeo namatati krunicu oko kažiprsta, tobože: no, biskupe, ja ću izmoliti jedan ruzarij da ti se bog smiluje dok se sjetiš to... o narodu... O, dobro ja poznajem, presvijetli, takve zavidne zlikovce koji će vas kasnije cijelog života moriti što ste zapeli u jednoj rečenici! "O, don Florio, smiluj se, don Florio!" - tako vi sada jaučete u sebi, presvijetli. A don Florio je okrutan, ne da vam da se približite vašoj započetoj rečenici. "Gle, kakvog su glupana postavili za biskupa!" misli on, a da to misli vidi se po svemu, po licu mu je razlivena ta misao, on to i ne krije. I čašu vina je ispio da bi vas što bolje otjerao od vaše rečenice. I smiješi se, zlobnik! Don Florio se zaista smiješi i uživa. Fućka on na subordinaciju! Pogledao u svoj zlatni sat (tobože: "koliko to biskup stoji na ovoj postaji?") i zatim pritisnuo poklopac s osobitim uživanjem - pik! A biskup se još nije snašao. Razapeo "narod" već i na Kalvariju i sad se čvrsto drži Kalvarije, pa ponovo tjera narod preko "njegove teške Kalvarije"... Ali tada, što se često dešava u takvim strašnim situacijama, pao mu ravno s neba na jezik jedan latinski citat bogzna iz kakvih starih seminarskih dana: "Jer kako lijepo veli Horacije ,Nihil est ab omni beatum'... i zato, mila moja braćo, gore srca, sursum corda!" - Bravo! Živio presvijetli biskup! A jedan odvojeni krupni glas dobaci sentenciozno i dvosmisleno, dakle otrovno (dakako, glas don Floria): "Chi va piano, va lontano". - Latet anguis in herba - odgovori biskup gorko. IV
Sa dna uske, stepenaste, krive ulice, koja podsjeća na stare marokanske kazbe, žuri se mali crni fratrić. Konventualac. Jedan od onih skrušenih prolaznika koji smjerno obaraju pogled šapćući ponizno "vermis sum" pa kad tako smjerno oborenih očiju ugledaju crva na zemlji protisnu kroz zube "no, ipak ja nisam ti!" i zgaze ga s najvećim prezirom. Široko se razmahao fratrić, pa onako malen i smiješan sam sebi daje važnosti tim užurbanim zaposlenim hodom, "eto me, sad sam ja tamo." Zastaje kod svake ste..."
|
You need to upgrade your Flash Player , or try to enable javascript in order see this document properly.
|
|
Comments
